Bitef

razgovor s krejcom Godine 1963. Otomar Krejca je и Narodnom diradili и Praga realizovao jednu od svojih najcuvenijih predstava »Romea i Bulijetu«. Poste petnaest godina on пат nudi nova verziju ovog komada. Povodom toga, uputili smo ma nekoliko pitanja. Cime ste se uglavnom rukovodili prilikom rezije »Romea i Bulijete«? Mislio sam na razvoj teme koja me je pratila celog zivota, a koja je и ovom slucaju izrazena и Sekspirovom delà. То nikako ne znaci пеки moju ambiciju da se ’uzdignem ’ iznad pesnika koji je napisao »Romea i Bulijetu«. Jednom sam rekao, misleci da sam procès citanja materijala nekog klasicnog dela : potrebno je citati ga sopstvenim ocima. A danas kad klasicni pisci ulivaju пеки vrstu straba gledaocima danas bib rekao : dobro citati, to znaci odati priznanje i voteti delà svim snagama i <z dna duse. To bi bio, mislim, jedini nacin da se smanji opasnost od sve vece nepismenosti, svojstvene nasoj savremenoj civilizaciji. Brugim recima, и predstavi treba istaci sve aktuelno sto neko delo sadrzi, sve sto ima direktne vez.e sa пата, svetom iz godine 1978. U kom pogledu? Na prvom mesta, s tacke gledista morata. Odsustvo tolerancije и svetu »Romea i Bulijete«, na primer, oseca se и istoj meri i kod nas. A svet Ribalta? To je svet fanaticnih dogmaticara. Znaci li to da Ы Tibalt mogao danas da postane clan Crvenih brigada? On je fasista. A fasizam se ispoljava na razne nacine. A Ijubav? Ljubav se ovde smatra najvecom vrednoscu Ijudskog morata. Prisutnaje svuda: и uspomenama dadilje na njenog muza i mrtvu kcer ; и » poremecenim « odnosim bracnog para Kapuleti, kao i и osornoj prisnosti klana Montegi; и usamljenostx punoj strasnìh zelja Merkucija ì Benvolija; и histeriji zaljuhljenog Parisa; и Laurentu, Romeovom prijatelju koji sanja о Bulijeti. I, и svakom slucaju, и nejasnom erotizmu koji privlaci Romea ka Bulijeti. Kakav utisak na Vas ostavijaju licnosti? Neverovatno su bogate i pane neiscrpnog dinamizma. Svaki pojedinac, pa bio to onaj najbeznacajniji, ima svoju biograjiju. A to je za predstavu veoma vazno; svaki glumac morace da radi na tome. A Romeo i Bulijeta? Oni se vole. Oni ne mogu da se odupru svojoj Ijuhavì; oni su njoj podredeni. Ali ne na isti nacin. Romeo je, pre svega, sanjalica; Bulijeta je prakticna i realno giada na stvarì. Romeo urne da govori, dok Bulijeta zna kako se postupa. Za

naia savremena prozaicna shvatanja, kod Romea postoji сак nest о sto bi se mogio nazvati komicnim; kod Dulijete toga пета. Merkucije ? On ima siri vidokrug. On je pesnik, ali istovremeno i realista. Postoji jos jedna realisticna licnost и komadu : brat Laurent. On je, ako bacete, humanista, filozof i sociolog. U granicama svojih mogucnosti, on pokusava da uredi stvari i da pronade nekì zajednicki imenitelj, kako bi »mrznju izmedu ovih parodica pretvorio и ljubav bez oblaka«. U zavrsnoj sceni, medutìm, i nehotice zakljucuje da se njegov pokusaj zavrsio tragicno. On nije uspeo. Ali, porodice su se ipak izmirile? Izmirile? U 20. veku?. . . Ul9. veku to bi mozda bilo moguce, ali danas. . . Nad jos neohladenim telima njihove dece, Kapuleti i Montegi utrkuju se и spoljnim manifestacijama, ali svako se pita, kako bi sto pre mogao razbiti nos onom drugom. Kao i pre. Kao i uvek. A »sunce zalosti ne izlazì «. I to kaze knez. Da. Taj dobar knez. Pravi socijaldemokrata, pun dobre volje pravedan, human. . . Da li za Vas, danas, opste znacenje komada ostaje tragicno? Narocito danas. . . na zalost. Zasto ? Postoji li stvarno neka velika razlika izmedu »umetnosti zivota« pre cetìri veka i danas? Zar nije tragicno sto mozemo prikazivati ove klasicne pisce kao da su njihova dela bila napisana prosle sedmice? Najosetljivija razlika zapaza se и vidovima oruzja za übijanje, dok se osnovni razlozi nìsu bitno izmenili. Ne treba smesti s urna, pored ostalog, da Sekspirovo ogledalo nikada nije bilo dogmaticno, jer su se и njemu reflektovali iskljucivo »izuzetni slucajevi «. Imate li teskoca sa glumcima? Imaju ih i ani sa mnom. Mogu li te teskoce da budu prevazidene? Verujem da mogu. Dekor? Mìslim da je Samuel Beckett za vecinu predstava krajem ovog 20. veka pronasao pravi dekor: »jedan put ì jedno drvo«. Za »Romea i Dulijetu« zamislio sam prazan prostor, sa svega tri pokretna dementa ; balkon, zid i paralelopiped to je sve. Usled tako skromnog dekora, glumcima ce biti stavljeno и zadatak da ucine konkretnim и prostoru ì vremenu glume teme komada. Cilj je da se opsta paznja koncentrise na Ijudska bica na njihove misti, osecanja, strastì, snove.