Bitef

ne moie da se objasni uobicajenim politickim i socijalnim razlozima. Socìologìja tu ne pomate. V komadu тисе i unistavaju jedno drago dva Ijudska bica privatno i na samo. То sto je ocìgledno, za mnoge je nesto potpuno novo. A za neke je obito i uvredljivo i nepodnosljivo. Kako se to и ovom snaznom komadu desava, stalno tema namece. Nekima, zato sto to moraju tako jasno-odvratno da vide, to ide na zivce, pogotovo zato sto njihov nacin razmisljanja о paklu izlozenom и ovoj drami ne daje nijedno od poznatih i brzih objasnjenja niti prihvatljivih resenja. Dva Ijudska bica se ovde gusaju i kidisu jedan na drugog do potpunog unistenja. Razmere njihove mrznje poseduje anticku strahotu i snagu. Dvoje se bore prividno око jednog deteta, nalik na lutku, koje nece dobiti niti sopstveno lice niti sopstveni zivot. Dva Ijudska bica kidisu jedno na drugo. Strindberg ostaje dosledan. On ne dozvoljava nikakav izlaz, objasnjenja Hi pomirenje. Barba ce se roditi do poslednje kapi krvì. A G'ónter Krämer je и izvrsnoj reziji losih stvari takode nemilosrdan, iz runde и rundu. Anticki pakao и gradanskoj sobi. Krämer zapocinje blago, а nastavlja cak lagodno. Konjicki kapetan, otac porodice i privatni naubnik, uz cigaru caska sa svojim surakom. Uvod и borbu do unistenja izlaze se gotovo prijatno. Samo se iza velikih staklenih vrata naziru secanja : и izoblicenom vida, kao и magli, ucetvorostruceni, vise se naslucuju nego prepoznaju zenski stanovnici kuce (dekor: Andreas Reinhard). Vec i to je upadljivo, uzbudljivo i narocito. I onda pocinje dvoboj. Nacin na koji Krämer, kao reditelj, priprema, otkriva i ostavlja da tinja, nepoverenje, kako Strindbergovu filozofiju izlaze preko glumaca i iz poteza и potez otvoreno postavlja, to ima gotovo sportsku cvrstinu. Fritz Lichtenhahn je nadmasio samog sebe. On je cak nezan i predusretljiv borac. Bojazljivo se prihvata oruzja kad nasluti prljavstinu. Njegov konjicki kapetan nije borbena narav. Njegov gnev je izazvan i on sam sebe postepeno unosi и to. Ovde пета nijednog trenutka koji ne bi bio psiholoski pripremljen i verodostojan. Beznacajni postupci prerastaju и prljavstinu. Diskretni nagovestaji ogorcenosti. Predostrozna ponuda za pomirenjem. Nepodnosljiva svakodnevnica, koja cesto postaje skoro komicna, rada mrznju i kulminira и katastrofi. Lichtenhahn (Kapetan) svoju tesku ulogu uvek drzi na tihoj vatri. Kako je odrzava i kako rasplamsava, tako stravicna nuznost postaje prihvatljiva. To se veoma uzbudljivo prati. Ovaj glumac bini celo vece velikim. Gizela Stein nista manje. Ona nije od samog pocetka posesivna Manda figura. Pored sve zelje za ипШепјет, ona igra i ono slabo, zensko. Uspeva da obrise ove iene slika i svetlim bojama. Ona pobeduje svoju zrtvu ai sama je zrtva. Steinova и svojoj teskoj ulozi uvek giunti i jednu nesigurnost koja dira, groznicavu krivicu i smetenost. Kako to izvodi zaista je za divljenje. Pobedujuci ona na kraju ipak nije pobednik. Ona je draga zrtva. Njena gluma je tacna, tragicna, puna virtuoznih polutonova. Epizodni likovi su isto tako sigurno ostvareni. Berta Drews kao poluslepa kobna dojkinja, и cijem krilu unisteni

Kapetan na kraju umire. Friedrich Siemers, koji и svojoj Ijigavoj nesigurnosti poseduje prosto glupu sigurnost: sumnjiv lekar i podmukao pomagac. Alexander Grill i Hans-Joachim Grubel obojica varijante jedne oprezne i demonske pokornosti. Steta sto Krämer nedostojnost bozjeg coveka suvise jasno i kukavicki preteruje и inace izvrsnom Lotharu Blumhagenu. To je bilo, pored sve diskretnosti i doslednosti, и drugim likovima, pomalo jeftino i preterano. Ali, retko kad covek moze da vidi tako razradenu i promisljenu predstavu koja prosto provocira na razmisljanje. Kad je pre tri decenije Kärtner igrao i rezirao » Oca « prikazao je sliku velikog bojista. Orde, sada, bitka se bije sa manje oruzja. Ovo je bojiste i pakao sitnih ujeda i üboda, a samim tim je i verodostojnije, ali bini mi se, danas i gore. Ova predstava, kao sto je receno, prihvata se razlìcito: delimicno ìzaziva razdrazenost ili otpor, ali vecinom, ipak, izaziva odusevljenje i zahvalnost. Stari Strindberg, dakle, jos moie da raspali pozorìsnì boj. Ко bi to pomislio! Ко bi se tome nadao! Ova stravicno lepa predstava je и tome uspela. Vec je i zbog toga izvanredna i vec je i radi toga treba hvaliti. (Friedrich Luft, Welt, 22. 11. 1977)