Bitef

kada zatraži onu pravu zabavu o kojoj tako često priča, skoro svi bismo se našli na muci: odakle početi? Ne postoji pravi zabavni teatar i nisu trivijalna komedija ili loš musical onaj teatar gdje ne dobivamo ništa za svoj novae: mrtvački teatar pronalazi svoj mrtvački put i u operi i u tragediji, u Mohérovom kao i u Brechtovim komadima. Naravno, nigdje se mrtvački teatar nije utvrdio tako sigurno, tako udobno i tako podmuklo kao u Shakespearovim djelima. Vidimo njegova djela u kojima glume dobri glumci na način koji izgleda ispravan - oni izgledaju živahno i živopisno, ima glazbe i svi su posve odjeveni, upravo kao što treba biti u najboljem od klasičnih teatara. Ipak to potajno smatramo mučno dosadnim i potajno okrivljujemo Shakespearea, ili teatar kao teatar, ili čak sebe. Da stvar bude gora, uvijek postoji neki mrtvački gledalac koji zbog posebnih razloga uživa u pomanjkanju intenziteta, čak u pomanjkanju zabavnosti (kao onaj učitelj koji izlazi s neke rutinske predstave klasika smješeči se jer ga ništa nije smelalo u ispitivanju i potvrdivanju vlastitih omiljenih teorija uz potiho recitiranje omiljenih Štihova). On potajno želi teatar koji je uzvišeniji-od-života te brka neko intelektualno zadovoljstvo s istinskim iskustvom za kojim žudi. Na nesreču, on ustupa težinu svog autoriteta dosadi, a mrtvački teatar ide svojim pu-

tem. Očekujemo da če hit sezone biti živIji, stalniji i sjajniji nego fijasko - ali to se ne dogada uvijek. U večini kazališnih gradova skoro svaka sezona dónese jedan veliki uspjeh koji prkosi tim pravilima, neki komad koji je uspio ne usprkos nego zbog dosade. Uostalom, netko povezuje kulturu sa stanovitim osječajem dužnosti a histerij ske kostime i dugačke govore s dosadom; obratno, odgovarajuči stupanj dosadnosti umirujuče je jamstvo vrijedna dogadaja. Naravno, doza je tako neznatna da je moguče ustvrditi točnú formulu: ako je prevelika, publika se diže sa stolica, ako je pak premala, tema če se raožda činiti suviše intenzívnom. Čini se, medutim, da osrednji autori osječaju nepogriješivi put do savršene smjese i tako ovjekovječuju mrtvački teatar dosadnom i opčehvaljenim uspjesima. Gledaoci u teatru čeznu za nečim što bi mogli nazvati boljim od života i zbog toga su spremni pobrkati kulturu ili zámke kulture s nečim što ne poznajú, ali nejasno osječaju da možda postoji - i tako, što je tragično, uzdižuči nešto loše do uspjeha, oni se samo zavaravaju. Kad govorimo o mrtvačkom, sjetimo se da je razlika izmedu života i smrti, tako kristalno jasna kod ljudi, ponešto manje jasna na drugim područjima. Liječnik če smjesta razaznati tra-

čak života i beskorisnu vrecu kostiju koju je život napustio, ali manje smo vješti u zapažanju kako jedna ideja, jedno stanovište iii jedna forma mogu priječi od živoga mŕtvom. To je teško odrediti, ali i dijete to može namirisati. Evo primjera. U Francuskoj postoje dva mrtvačka načina igranja klasične tragedije. Jedan je tradicionalan i uključuje uporabu naročita glasa, naročita ponašanja, plemenita izgleda i uzvišena muzikalna govora. Drugi način nije ništa drugo več mlaka verzija iste stvari. Carske geste i kraljevska zbačenja brzo iščezavaju iz svakodnevna života, tako da svaka nova generacija smatra veličanstveni manir sve šupljijim, sve besmislenijira. To vodi mladog glumca ljutitom i nestrpljivom traženju onoga što on naziva istinom. On želi igrati svoj stih realistički, postici da stih zazvuči kao čestit zbiljski govor, ali utvrduje da je forma pisanja tako kruta da odoljeva takovu postupku. Prisiljen je na nelagodni kompromis koji nije niti krepak poput obična govora, niti izazovno teatralan. Naravno, traži se da tragedija ponovno bude igrana onako kako je napisana. To je u redu, ali, nažalost, pisana riječ može nam reči samo ono što piše na papiru, a ne ono što je nekoč bila u životu. Nema snimaka, nema vrpce - postoje samo stručnjaci, ali nitko od njih naravno nema podataka iz prve ruke. Prava je klasika umrla; preži-

vjele su samo imitacije u liku tradicionalnih glumača kóji nastavljaju igrati na tradicionalni način, crpeći svoju isnpiraciju ne iz zbiljskih nego iz zamišljenih izvora (kao što je sječanje na zvuk glasa nekog starijeg glumca - zvuk koji je također sječanje na svoga predšasnika). Vidio sam jedanput pokus u Comedie Française - jedan vrlo mlad glumač stajao je pred jednim vrlo starim glumcem i govorio i glumio ulogu s njim poput odraza u ogledalu, To se ne sraije miješati s velikom tradicijom No glumača koji usmeno prenose znanje s oca na sina. Tamo je značenje ono što se priopćava, a značenje nikada ne pripada prošlosti. Ono se provjerava u sadašhjem iskustvu svakog čovjeka. Ali oponašanje vanjskih osobina glume samo ovjekovječuje jedan manir - manir koji jedva da ima veze s bilo čime, U vezi sa Shakespeareom ponovo čujemo ili čitamo isti savjet: Igrati što je napisano. Ali ŠTO je napisano? Neki znakovi na papiru. Shakespeareove riječi koje je on želio da budu izgovorene, riječi koje izlaze iz ljudskih usta kao zvuci što posjeduju visinu, Stanku, ritam i gestu kao dijelove svoga značenja. Riječ ne počinje kao riječ - to je krajnji produkt koji počinje kao impuls potaknut stajahštem i ponašanjem a oni diktiraju potrebu