Bitef

za ekspresijom. Taj se proces javlja u dramatičaru; on se ponavlja u glumcu. Obojica mogu biti svjesni riječi, ali je i za autora a potom i za glumca riječ jedan mali vidljivi dio divovskog nevidljivog sklopa. Neki pisci pokušavaju potvrditi svoja značenja i namjere u scenskim uputama i objašnjenjima, ali ne možemo a da nas ne pogodi činjenica da najbolji dramatičari najmanje objašnjavaju sami sebe. Oni shvačaju da če daljnje upute biti vrlo vjerojatno beskorisne, svačaju da je jediní put za iznalaženje pravoga načina govorenja riječi u procesu što je usporedan s prvobitnim stvaralačkim procesom. To se ne može zaobiči niti pojednostaviti. Na nesreču, čim ljubavnik ili kralj pregovore, mi hitamo s oznakom: ljubavnik je romantičan, kralj je plemenit - i još prije negoli saznamo govorimo o romantičnoj ljubavi i kraljevskoj plemenitosti ili dostojanstvenosti, kao da su to stvari koje imamo u rekama i očekujemo da ih glumci opaze. Ali toga nema i ne postoji. Ako tragamo za njima, najbolje što možemo učiniti jest približna rekonstrukcija po knjigama i slikama. Ako kažete glumcu da igra u romantično m stilu, on če hrabro početi, misleči da zna na što mislite. A što on u stvari može predočiti? Naslučivanje, maštu i album kazališnih uspomena što če mu sve dati neku slabašnu romantičnost koju če pomiješati sa za-

krabuljenom imitacij om bilo kojeg starijeg glumca kojemu se divi. Ako posegne u vlastito iskustvo, rezultat možda neče pristajati tekstu: ako igra ono što misli da je tekst, to če biti oponašajuče ili konvencionalno. U svakom slučaju rezultat je kompromis, večinom neuvjerljiv. Uzaludno je pretvarati se da riječi što ih pridijevamo klasičnim komadima, kao muzikalan, poetičan, širi od života, uzvišen, junački, romantički, imaju apsolutno značenje. To su refleksi kritičkog stava odredenog razdobija, a pokušaj stvaranja predstave koja če u današnje vrijeme odgovarati tim kanonima najsigurniji je put ka mrtvačkom teatru - mrtvačkom teatru konvencionalnosti koja želi proči kao živa istina ... □ Peter Brook: „Prazni prostor“, Vidici, Split, 1972.

Nišam li se uvek toliko zanimao za snove zato što nam oni trajanje nadoknaduju intenzitetora, što nam pomažú da bolje razumijemo koliko ima subjektivnega, na primjer, u Ijubavi, naprosto zbog toga što im połazi za rukom - ali bajoslovnom brzinom - -da nam se žena uvuče pod

kožu, kao što bi rekao narod, tako da se strastveno zaljubimo, u snu od nekoliko minuta, u neku rugobu, što bi u običnom životu zahtijevalo nekoliko godina navike i divljeg braka kao što su intravenozne injekcije Ijubavi koje je pronašao neki čudotvorni liječnik, ali isto tako i intravenozne injekcije patnje? Ljubavna se sugestija, koju su nam übrizgali u glavu, rasplinjava isto onako brzo, a ponekad ne samo da nam nočna Ijubovca prestaje biti Ijubovca, pošto je ponovo póstala dobro poznata rugoba, nego se raspiine i nešto mnogo dragocjenije, cijela jedna slika divnih osječaja nježnosti, sladostrašča, žaljenja, neodredeno osjenčanih, čitav jedan brodski tovar za Kitem strasti, od koje bismo htjeli zapisati, za stanje budnosti, nijanse neke prekrasne istine koja se, medutim, gubi kao na súvise izblijedjeloj siici što se ne može više restaurirati. A možda me je San opčinio i time što se tako strašno igra s Vremenom. Zar nišam cesto vidio u jednoj noči, u jednoj minuti jedne noči, veoma davna vremena, prognana u one goleme daljine u kojiraa ne možemo više ništa raspoznati od osječaja koji su nas ovdje obuzimali, kako svom snagom nasrču na nas zasljepljujuči nas svojom svjetlošču, kao da su divovski avioni mjesto blijedih zvijezda, kao što smo mislili, kako nam pokazuj u sve ono što su za nas sadržavali, uzbudujuči nas,

potresajuči nas, obasjavajuči nas svojim neposrednim susjedstvom - a koja su se ponovo vratila, kad smo se probudili, u onu daljinu koju su nekim čudom prešla, dok nas nisu uvjerila, uostalom sasvim krivo, da su jedan od načina kako da ponovo nademo izgubljeno vrijeme'ì □ Marcel Proust

TUGOVANJE LUNE Nocas luna sanja prelena i blaga; kao lepa žena, legla vrh jastuka, čija ruka laka i nehaj na draga pre nego što usne oblik njenog struka. na divanu mekom kojim baršun toči, klonula, u duga nesveščenja pada, i diže na snežna prividenja oči što hrle u plavet poput cvetnog kada. a kada s višine, iz lenosti skladne, pusti da joj jedna brza suza padne, tad pobožni pesnik, neprijatlje snu, biedu suzu koju na dlan mu je pala, a odblescima rujnim kao zrak opala, pred suncem je skriva u srcu na dnu. Charles Baudelaire (prevod Kolja Mičevič)