Bitef

sedeti za svojim pisačim stolom u redakciji u Ulici Sébastien-Bottin. Go-, dine 1942. Queneauove misli se upravljajo prema apsolutnoj istorijskoj nauči (iz čega če proizači knjiga Une histoire modèle, objavljena mnogo kasnije, 1973). Iste godine izlazi Pierrot mon ami (prvi od romana koje če A. Kojève nazvati romani múdrosti; ostali če biti Loin de Rueil (1944) i Le dimanche de la vie (1952), a 1943. prva zbirka poezije Les Ziaux (na koju če se 1946, nadovezati L’instant fatal). Posle oslobodenja Francuske 1944-45. Queneau postaje član Comité national des écrivains i ѕагаduje u listu Front national. U posleratnom Parizu piše pesme za Juliette Greco i Frères Jacques. Ugledajuči se na prijatelja Borisa Viana, autora američkih romana pod apokrifnim imenima, pod imenom Sally Mara objavio je roman On est toujours trop bon avec les femmes. (Apokrifni rad Sally Mara nastaviče se sve do Sabranih dela 1962). Godine 1947. pojavljuje se jedna od Queneauovih najneobičnijih knjiga: Exper cices de style (Stilske vežbe). Godine 1950. ulazi u Collège de pataphysique, u kome preuzima dužnost transcendentnog satrapa. Iste godine objavljuje poému u šest pevanja Petite cosmogonie portative. Godine 1951. postaje direktor Encyclopédie de la Pléiade, čiji prvi tom izlazi 1956. godine. Takođe 1951. godine izabran je u Académie Concourt. Sa knjigom Zazie dans le métro (1959) postiže veliki međunarodni uspeh. Godine 1960, zajedno sa Francoisom Le Lionnaisom, osnovao je Ouvroir de littérature potentielle, u čijem duhu stvara Cent mille miUards de poèmes (1961). Poslednji romani su mu Les fleurs bleues (1965) i Le vol d’lcare (1968), a poslednja knjiga poezije Morale élémentaire (1975). Umro je u Parizu 25. oktobra 1976. godine. D

O autobusu Raymonda Queneaua Svi uglavnom znajú šta je ljubav, ali ne znaju svi za Kamasutru, enciklopediju istočnjačkog erotizma. Anatomija je blistava pobeda renesanse, ali nemajú svi pred očima Sikstinsku kapelu u kojoj Michelangelovi igrači na žici pokazuj u kako se na hiljadu načina može verati po zidu. Svi smo, kao Pinocchio, spremali sebi jaja u

tiganju, ali malo ko nosi pod miškom kuvarski priručnik iz prošlog veka Sto načina za kuvanje ¡aja. Priznajmo: naša kultura je suviše specijalizovana i samo kod največih doseže univerzalno. Takav je slučaj sa Raymondom Queneauom, jetánim od najozbiljnijih pisaca našeg vremena upravo zbog njegove iskričave lakoče pisanja. Ako piše poeziju, od nje pravi kosmogoniju; ako priča roman, od njega pravi hirovitu vanvremensku sagu. Kad bira ličnost - devojčicu, skitnicu ili papagaja, od nje uvek pravi neku vrstu Dantea Alighieria koji nas vodi u šetnju kroz hiIjadu razdraganih i iščašenih svetova svoje razigrane mašte. Stilske vežbe (naslov koji malo plaši, ali bez razloga) tipične su za taj njegov književni manir. Jedan susret u autobusu koji je namerno banalan, nagažena noga, otpalo dugme na mantilu, sve to inspiriše ga da napiše sto i jednu priču o svim vidovima koje mu nude njegove magične sposobnosti. Od helenizama do dekadentnih preciznosti, od dečje igre do birokratske zbrke, od zabavnog do kulinarskog, do najdisparatnijih stihovanja. Kao da je pisac uzeo kaleidoskop, dodajúci raznobojnim stakličima jednostavne delove svoje osnovne teme (dugi vrat, smešan šešir, prepirka) i poklanjajoči nam na svakom zavijutku neočekivane panorame aristovskog bogatstva. Vrtoglava igra varijacija, koja elementárnu temu preobražava u simfonijo sa univerzalnim odjecima. Poznalo je, međutim da ne vredi samo ono što se kaže, več pre svega kako se to kaže. Neki uvaženi teolozi uspeli su da nam svojim dosadnim argumentima učine apsolutno nepodnošljivim dobrog Boga (pošto je sve argument sa odredenim značajem), dok nam se, s druge strane, desilo da se bespovratno zaljubimo u jednu mušicu zahvaljujuči božanskim Štihovima gospodina Marina. _ .Svi smo dremali u školi za vreme suvopamih priča o prvim putovanjima na Severni i Južni pol, dok nas je Xavier de Maistre držao gotovo bez daha vodeči nas na skromno putovanje po svojoj sobi. Mi sada krečemo na put u Queneauovom šarenom autobusu, koji stiže na pozomicu sa ogromnim prtljagom čuda i iznenadenja. To može izgledati kao bura u čaši vode, ali je to čaša nepredvidljivih odblesaka več prema tome gde padne svetlost, to jest gde se usredsredi interesovanje pisca, pokazujuči nam hiljadu apsurdnih lica stvarnosti i hiljadu stvarnih lica apsurda. Queneau je rafinirani žongler koji nas drži u napetosti, stalno nas na-

Savremeni pisac koga treba otkriti Ko je Raymond Queneau? U trenutku, pitanje može izgledati čudno pošto svako ko iole poznaje književnost našeg veka, posebno francusku, ima jasnú predstavu o ovom piscu. Ako, međutim, bilo ko od nas pokuša da poveže ono što zna o Queneauu, ta predstava odmah postaje složena i dobija elemente koje je teško uskladiti, i što više karakterističnih črta uspevamo da osvetlimo, to više osečamo kako nam se izmiču neke druge, neophodne da se sve stranice mnogostranog poliedra spoje u jedinstvenu figuru. Ovaj pisac, koji kao da nas uvek poziva da se opustimo, da zauzmemo najudobniji položaj, da mu budemo bliski kao u nekoj prijateljskoj partiji šaha, u stvari je ličnost čija se pozadina nikąd ne može ispitati do kraja i čije se implikacije i pretpostavke, izričite ili one koje se podrazumevaju, nikada do kraja ne otkrivaju. Bez sumnje, Queneauova slava je pre svega vezana za pomalo nezgrapan, pomalo sumnjiv svet pariških ili provincijskih predgrada.za ortografske igre svakidašnjeg govomog francuskog jezika, jedan veoma koherenten i nabij en narativni opus koji svoj vrhunac komičnog i gracioznog dostiže u knjiži Zazie dans le métro. Onaj ko se seča Saint-Germain-desPrésa neposredno posle rata uključiće u ovu popularniju sliku neku od pesama Juliette Greco, na primer Pilette, fllette . . .

Za onoga ko je čitao Odile, najmladalačkiji od njegovih romana, koji je i autobiografski, slika se upotpunjava novim slojevima: druženjima sa grupom nadrealista André Bretona dvadesetih godina (približavanj e s rezervom - prema pričanju - prilično brz raskid, osnovna nesuglasica i nemilosrdná karikatura) na pozadini intelektualne strasti neuobičajene za jednog romanopisca i pesnika: strasti za matematiku. Neko, medutim, odmah može da primeri da su, pored romana i zbirki poezije, knjige tipične za Queneaua jedinstvene konstrukcije, od kojih je svaka rod za sebe, kao Stilske vežbe, ili Mala príručná kosmogonija, ili Sto hiljada milijardi pesama: u prvoj - epizoda od nekoliko rečenica ponavlj a se 99 puta u 99 različitih stilova; druga je pesma u aleksandrincu o poreklu Zemlje, hemije, poreklu života, evoluciji životinja i tehnološkoj evoluciji; treča je mašina za komponovanje soneta, koja se sastoji od deset soneta sa istim rimama odštampanim na stranicama izrezanim u trake, po stih na svakoj traci, tako da se na svaki prvi stih može nadovezati deset drugih Štihova, i tako sve dok se ne dostigne broj od 14 kombinacija. Još jedan podatak ne može se mimoiči, a to je da je Queneauovo zvanično zanimanje u poslednjih dvadeset pet godina života bilo enciklopedista (direktor Gallimardove Encyclopédie de la Pléiade). Konture koje se ocrtavaju več su prilično zamršene a svaka nova bibliografska napomena samo bi je više zamrsila... U ovom veku - to bismo hteli da pokažemo zato, da neki dobronamernih ne bi sistematski prihvatao ono što on pobija i sistematski pobijao ono čemu on teži - Queneau je jedinstven primer učenog i mudrog pisca koji je uvek bio protiv vladajućih tendencija epohe i posebno francoske kulture, sa neiscrpnom potrebom da pronalazi i ispituje mogučnosti (i u praktičnem književnem stvaranju i u teorijskoj spekulaciji) u oblastima u kojima mu zadovoljstvo igre - ne T zamenljivi znak ljudskog - jamči da se neče udaljiti od pravih vrednosti. Sve su to osobine koje ovog pisca u Francuskoj i u svetu još uvek čine ekscentričnom ličnošču, ali ga možda u bliskoj budúcnosti označavaju kao majstora, jednog od retkih u stoleču u kome je bilo mnogo losih, ili priStrašnih, ili nedovoljno dobrih, ili suviše dobronamernih majstora. Meni Queneau izgleda kao da je delom več u toj ulozi, mada mi je - možda zbog preterane privrženosti - uvek

goneči da pitamo koliko te još tanjira uspeti da održi u vazduhu. I u scenografiji autobus iznenadno menja izgled zajedno s rečima, a pri tom ipak ostaje isti, kao i kostimi koji neprestano i prkosno izmiču uobičajenom načinu odevanja da bi nam prikazali likove koje je lakše sresti u snu nego u gradskom autobusu. Zvuk predstave puno dobija time što se ironično poigrava veoma poznatom ternom, transformišuči je u okretnu igru najrazličitijih muzičkih oblika. Jednom reči, veliko književno hodanje po žici, ali i autobus prepun ideja: bez namere da diramo Pirandella i njegov Jedan, nijedan, sto hiljada, podsetimo se Buffona (koga su stalno citirali naši očevi), po kome stil jeste čovek. Q Paolo Poli