Bitef

koristi, ono postaje puko majmunisanje, pošto podražavalac nije istinski video predložak.

Zato se mi vračamo predlošcima svih vrsta da bismo iz toga stvorili nešto sopstveno. Ali to mora biti nešto zbilja sopstveno , u serapionskom smislu, gde vazi jedino ono što je pripovedač, slikar, predstavljač usvojio primajúci svoje predloške. Umetnosti se takode ne smeju razdvajati samo zato što su ih država i njene ustanove potisnule u različite i odvojene resore. Poezija, slikarstvo i muzika moraju dejstvovati u trivijumu, moraju se stopiti u jedinstvo, JEDINSTVO LEŽI U SPAJANJU SUPROTSTA VEJENOSTE A SERAPIONSKO POZORIŚTE JE SREDSTVO TAKVIH SPAJANJA: Pozorište, koje oživljava bezlične maske, razumljivo je samo onome ko se oseča dovoljno čovekom da bi stvarao život: sukob strasti, koji je tananiji od svih poznatih, ili lik koji predstavlja jedno novo biče. Ljudi su uglavnom jednodušni da je, na primer, Hamlet življi od čoveka koji upravo prolazi ulicom, jer je, uprkos svoj j edinstvenosti, složeniji, i čak jedini živ, jer on je apstrakcija koja se preobražava. □ Alfred Žari

Ništa nije tužnije od smeha, nista lepše, veličanstvenije; uzvišenije i bogatije od užasnog dubokog očaja. Mislim da je svaki čovek zatočenik tog groznog straha koji izbavlja sreču osudenu na propast ali i u najdubIjem ponoru čuva onu nadu u slobodu koja mu omogućuje osmeh i u naizgled bezizlaznim situacijama. Stoga nas pravi, to jest najiskreniji i najdublji pisci komedija ni u kom slučaju samo ne zabavljaju več istovremeno hrabro otvaraju naše najboljnije ožiljke da bismo ih još jače osetili. Tu spadajú Šekspir i Molijer, kao i Terencije i Aristofan. S druge strane, ne postoji pravi tragični pesnik - mislim na Euripida, Getea, Dantea koji nije umeo da u odnosu na svoju najstrašniju patnju uspostavi izvesnu ironičnu dištancu. Stoga je apsurdna želja da se veliki stvaraoci klasifikujú u zabavljače i filozofe, glumce i pisce, klovnove i pesnike, ' slikare i filmske stvaraoce. □ Federiko Felini

U svakidašnjem životu kad bi je fikcija ,u pozorištu je eksperiment. U svakidašnjem životu kad bi je izbegavanje, u pozorištu to je istina. Kad se prebijemo do vere u tu istinu, onda su pozorište i život jedno. □ Piter Bruk

Eine assoziative Show Eigentlich ist der Titel des Stückes: Mensch; „Double & Paradise“ ist der Ort der Handlung: Das Theater, das ein Double der Welt ist, dessen Scheinwerferlicht einen Schatten des Paradieses auf uns zu werfen imstande ist. Zunächst ist diese Gegenwelt künstlich, noch sind die Szenen voneinander getrennt und doch von zusammenhängender Bedeutung, noch haben die Gestalten ihre eigene Wirklichkeit, sind die Zeitläufe ineinander verschachtelt wie Vor- und Rückblenden. Allmählich mischt sich Realität wie

ein Traum in die künstliche Welt. Die Grenzen verschwimmen. Die Szenen bekommen eine andere Farbe, ändern Stimmung und Temperatur, Klang und Rhythmus. Jugendlich naiv zunächst, gesellschaftlich später. Altern. Die Mimen nehmen Platz zum letzten Abendmahl, doch es wird nichts serviert als Wahnsinn in Idylle, Exhibitionismus, Show, Macht, Brand, Krieg, Zerstörung, Auflösung. Der Vorhang fällt und gibt den Blick frei auf die Welt, die ein Double des Theaters ist. Die Show kann beginnen. Die sogenannten Normalen haben nun lange genug bewiesen, daß sie nur Wahnsinn hervorzubringen imstande sind. □