Bitef

misli da je Vojvoda srušen - njegova slabost je ¡zašla iz okvira svih ljudskih strasti, isključivo se posvečuje svojoj nauči, pripremi svoje osvete i obrazovanju svoje kčeri Mirande bolje če se razumeti moji razlozi za izbor ovog predloga. Cini mi se da je najvainije njegovo ponašanje, postupci ličnosti koja, uprkos torne što je okupana izvesnim svetim vazduhom, posvečuje se usavršavanju svojih planova. Njegova lična avantura trajače da bi se ostvario izvesni stoicizam koji dostiže vrhunac u razumevanju, duhovnoj zrelosti i energiji, Največi dokaz dobija se iz osnove, kao za Prospera, koji više voli da se oprosti od osvete, više teži društvu nesavršenih ljudi od vladajučih, svetu stvarnosti od umetničkog, pozorišnog. U galeriji šekspirovskih likvoa Prospero obavezuje na poštovanje zbog svoje vere u budučnost, zbog svog odricanja i svoje duboke humanosti, postupaka koje, u ovoj verziji, nišam želeo da ¡staknem več da im dam prvenstvo. Ako se svet civilizacije odraslih ovde pojavio ističuči svoju morálnu nesavršenost i komično se spori izmedu moči i ambicija, svet mladih pronalazi bolja znamenja. Priča se dopunjava u svojim van-' vremenskim projekcijama da bi nas osudivala i bodrila. Omladina koja je prikazana u likovima Mirande i Ferrana poseduje spasilačku draž čistih i pravednih biča, koja po-

čivaju u fascinantnem vidu slobode. Ja ne želim da Miranda odjednom potisne dvorske zakone jer če tako njena opčinjenost našim svetom biti jača i njena ljubav prema slobodi značajnija. Ta tema slobode takođe se inkarnira u liku Calibana - drugog nosioca u šekspirovskoj galeriji. On se bori za ponovnu ljubav, suprotstavlja se Prosperu svim moguéim sredstvima. Reklo bi se da iskušenja kojima su ¡zloženi, pre svega ropstvo, ne lišavaju ih zámke zaduživanja onih koje vole. Na kraju, on prečutnim ugovorom vezuje Prospera; budućnost če pokazati kakvi če biti njihovi odnosi. Ja takode želim da „ostrvo“ ponovo pripadne njima. U periodu obnove kojoj prisustvujemo, to nam se ne može činiti manje logičnim i osnovanim. U dramaturškem smislu, mi i svi drugi imamo svoju priliku; na taj način je omogučeno razvijanje, izražavanje, kontradikcija. Na ovom festivalu šaljivim situacijama posvečen je dobar deo. Vanvremenski okviri ove predstave su smišljeni, to je evidentno: kostimi, rekviziti, scenografija. Tako sváko teži da joj da sopstvene elemente i ponekad, nerazdvojne; sinteza te dramaturgije figurita u središtu pozorišne ceremonije. Muzika ozvaničava scenski ritual i služi osnovnoj ideji. Nije ni anegdotska ni apstraktna, kao što nije ni spektak. □ Jorge Lavelli

Verovanje u magiju Priklanjam se svojevoljno Kataloniji ja, koji sam „pao" za za Englesku (ona čini trečinu mog života), utnoran od njenog rasta, omalovažen zbog emotivnosti i njenog nepoverenja u metafiziku. Evo me ovde, na ovom drugom ostrvu, toliko vrednijem u svakom pogledu, pokušavajuči da definišem lepu pronicljivost mojih sedam muzika, koje potiču iz moje duše i koje želim baš sada da oslobodím da bih bio pravedan prema osnovnem pozorištu. Rekla mi je Miranda i, kao takav, poslužio je instinkt divljenja: O moja srečo! Kao Caliban: Tako odzvanjaju hiljade instrumenata vibriraju mi i odjekuju u uhu, tako odzvanja sani vidim ako se probudim iz jednog dugog sna, opet.ču zaspati. I, trepere žice, ponekad mi se čini da mi se otvaraju oblaci i da mi pokazuju blago, tako da sam na kraju plakao budeči se

I da ne bih mogao da nastavim sa svojim dremežom. Verujem u besmrtnost vazduha, inpresioniran staklenim zvukom flaute. Verujem u raskoš očaravajučeg glasa koji dolazi iz grla jednog zvonkog soprana. Verujem u morskú lint, u svoje oslobođenje i u brutalnost vulkana, bljuvanje zemlje. Verujem u pozorišnu magiju, koja, kao u cirkusu, prkosi opasnosti dok doboš lupa, koja ispunjava potpuno s ciljem da nam čudo života i smrti pokaže. Ali, isto kao što i Alfons, osečam teror i krivicu da suprotstavim buku automatskih mašina toj muzici koja ispunjava čitav prostor - ukraden iz Afrike - i koja nam prinosi zanos transa, a da nas ne zainteresuje za vrstu ni za cilj svetih rituala za koje je prvobitno stvorená. O, tužni Vaviione, u kome živimo. Zbog prirode i zbog promenljivosti istorije posedujemo, kao narod, izvesnu neoskrnavljenost i senzibilnost i mi, kao i drugi, borimo se da je sačuvamo netaknutu. Ako se uočava očuvanje verovanja u magiju koje dete ima u prirodi, onda je to ono dražesno stanje na koje bih želeo da apelujem nudeči vam ovaj spektakl koji je, ako se bolje pogleda, jednostavan i direktan, uključujuči i dvostruku unutrašnju struju koja najavIjuje jezik mistične i bitne poezije. Imati veru znači biti neranjiv. Kao