Bitef

jednom übijena i zaplivat će u krvavom bazenćiću koji se spušta sa stropa, a junaci će svoje želje i htijenja zastupati u niżu vrlo kompliciranih mizanscena, kroz koje se ponekad mijenja čak perspektiva gledanja. Yještim pomacima, likovi će u prostoru biti vrlo blizu, iii vrlo udaljeni (a sve se i dalje odvija na strogo omedenih pet kvadrata). Napokon, nakon niza atrakcija, spustit će se na TY monitora kazališni zastor i gledalac će, ne bez žaljenja, ali pomalo zbunjen, ustano viti da je »Kraj«. Yelik dio radoznalosti ostat će nezadovoljen; kao prvo, tko su uopće Sestre? Osluśkujući mrmorenje u gledaliśtu, možda će saznati da su to student! Ijubljanske kazališne Akademije, netko upućeniji otkucat će grupu mladih glumaca iz SNG-a. Naravno, sve to neće biti istina, uostalom, zar nije dovoljno znati da su to sestre Scipina Nasice, rimskog imperatora za kojeg slovi da je prvi u povijesti zabranio kazaliśte? Retro gardistiiki dogadaj ipak izaziva izvjestioca da iznese nekoliko vlastitih asocijacija: cio projekt ima očitu nakanu da manifestira odredena razmišljanja o kazalištu, napose o kaza-

liśnom izrazu. Dok Evropom kruže izbezumljeni teoretičari pokušavajući smisliti nomenklaturu za nove umjetničke tendencije u Ljubljani jedna grupa savršeno autentično i samoniklo prikazuje predstavu zasnovanu na iskustvima novovjeke umjetnosti i tradicija značenja. Cine to samouvjereno i prepotentno do zbunjivosti, ali ne bez pokrića... Izbor teksta mnogo govori o svijesti gdje se predstava izvodi. Toller je eminentni predstavnik njeraačkog ekspresionizraa, tzv. pisać s tezom kojeg, kao takvog, građanska kritika mrzi, a ova predstava »ukida«. Poznało je da je njemački ekspresionizam snaźno uticao na slovenske autore s početka stoljeća, na čelu sa Slavkom Grumom, dje su drame izvođene i u Zagrebu i u Beogradu (usput rečeno, njegov Dogadaj u mjestu Gogi upotrijebio je, početkom sedamdesetih u Zagrebu, Georgij Paro, također za manifestaciju izvjesnog kazališnog svjetonazora). Na slovenskom podneblju, ekspresionizam u drami odredio je i mnoge redateljske izraze (značajan predstavnik je Mile Koran), ali i śkolu glume u kojoj se svako stanje na sceni bitno ekspresionistički predimenzionira, u ćemu je moguće trażiti uzroke velikoj popu-

lamosti slovenskih glumaca i njihovog neuobičajenog prodora na druga jezićna podrućja. Sestre, savršeno svjesne ovih prefpbstavki, uzimaju »korijen« U ponovnu obradu s pravom očekujući da niknę dnigadje i novo stable. Ne odolijevaju ni tome da interveniraju u tekst. Priča o vojniku koji je u Prvom svjetskom ra tu ostao bez genitalija ne završava po njega (kao kod Tollera) tragično - samoubojstvom - već po njegovu ženu koja mu je obečavala ljubav, unatoč nemogućoj realizaciji. Ova, gotovo heretička intervencija u Tollerov tekst, nije tek puka dosjetka dramaturga već dovodenje do krajnjih konsekvenci jednog falokratskog mita. Mogło bi se zakljudti da je »Sestrama« jasno zaśto je żeńsko pitanje ipak globalni zahtjev našeg bezbrižnog svijeta. Ikonografija predstave mogła bi na brzopletog gledaoca s razlogom djelovati kao déjà vue ali je to i nakana. Sve jest viđeno, ali nikąd ranije nije bilo tako bezoćno funkcionalno. Sve sto se prepoznaje kao rukopis Pine Bausch, Grotowskog, Brooka, Boba Wilsona, Lindseya Kempa i ostalih poznato-nepoznatih meśtara scene,

samo je citiranje i kritika njihova več pomalo ofucana djela. Ovdje njihove legendarne dosjetke žive u okvirima supermatizma i Majerholjdove biomehanike, pa ne bez zluradosti, čovjek mora zakljudti kako je sva avangarda Zapada ipak stigla iz SSSR-a dvadesetih godina. Svi ti elementi, medutim, ne podsjećaju na povijesne uzore, već ih nekim čudnim putovima nastavljaju i produbljuju, Zanimljivo je da ovakve manifestacione predstave, koje namjeravaju promovirati novi kazališni izraz, obično ne uspijevaju zadržati i samu predstavu na okupu. Sestrama Scipiona Nasice to uspijeva, samo izvodenje stoji kao dovršeni kazaliśni dn, kao stanovito, več klasično kazališno djelo. Baratanje miteraima bitefovskih predstava postaje stilska oznaka, bez pućkoškolske prgavosti tipa u umjetnosti nema krađe. Možda je teško zamisliti na sceni istodobno ekspresionizam i suprematizam, Viteza i Brooka, ali moguće je: uvjerit će se u to svaki kazaliśni pregaoc, pa i onaj koji je potrošio i posljednju kap tinte imajući nebrojene »nove« pravce. I tu Sestre, ukidaju avangardu a što je još značajnije, dovode u pitanje svaki kazališni eksperiment, ne samo

kao traźenje izraza, već i kao teorijsku metodu. Mogła bi to biti velika olakšica za sve one koji su se tako zabrinuto pitali śto da se radi sa sarajevskim festivalom malih i eksperimentalnih scena. Odgovor Sestara nije samo razuman, već i kratak eksperiment je nepotreban! Yalja nastavljati zaboravljene velike umjetnosti, a u toj nakani logična je njihova želja za kolektivnim potpisivanjem svojega rada. Za njih je kazaliśte do kraj a kolektivan dn, bez lažnog komunarskog patosa i simulacije grupa iz šezdesetih. Kod njih zaista ne postoji opasnost da se pobrkaju život i umjetnost... Fantastićno je da nisu nasjele ni na trenutno potenciranu praksu preispitivanja »uzroka« postojanja kazaliśta, za što im tekstualni predložak pruža mogućnost. Hinkeman se nakon povratka iz rata zapošljava u cirkusu; sjajna śansa za predstavu u predstavi. No, sestrinska, ne gnjavi s otklonima, upitima, preispitivanjima teatralnosti kao dna. Ona funkcionira jedino unutar priče, a dileme oko prićanja price nema: vaino ju je ispričati, ne treba je ni kasapiti, ni mistificirati, gledalac se

ne muči da shvati koliko ima junaka i kojega što tišti ... Tako se, eto, u Ljubljani potiho (iako je u međuvremenu izašao iz ilegale i gostovao u Cankarjevu domu) odvijao »retrogardistički dogadaj«, nosed istinsko sjeme budućeg teatra, a pri tom nije stradala ni jedna kokoś (strađala je, doduše riba, ali ribe ne umiru tako dramatično kao kokoši), niti su se lukavci iz prvog reda besplatno nagledali golih tijela. Sasvim po strani, izvan evropskih spektakularnih festivala, na domaku vrle domaće kritike, stasala je predstava Gledališča Sestara Sdpiona Nasice uz golemo »štrebanje« i obilje mašte. A sada dolaze oni koji će biti euforično »za«, ili ogorćeno »protiv«, strepen i jedni i drugi nad »umjetnošću« koją se pri tom, ionako, najćeśće zaboravlja, Zato je možda izlaz u anticipiranju faza ciklusa: nakon legaleizopćenja, uslijedit će uskrnuće, pa egzorcizam retro-kreativnosti i u listopadu 1987. samoukinuće Gledališča Sestara Scipiona Nasice. □ Lada Ćerin, Danas 26. 6, 1984.

66

##SNVEf