Bitef

должена в кирпичных стенах самого зрительного зала, куда режиссер выносит некоторые едены. Итак, на афише театра появилось новое название. Это ке просто премьера. Это результат экзамена, который вместе с коллективом держал и выдержал его новый руководитель □ Г. Михайлова, Ведерная Москва, 14. 01. 1985,

Zvučí gordo Ništa nije teže nego odigrati hrestomatijski komad. Skolski program i čuvene prethodne predstave tako nas okivaju da kao da više nismo sposobni da se oslobodimo uobičajenih ideja. Ko nije čitao kako su mhatovci prilikom pripremanja drame Na dnu Gorkog odlazili u Hitrovku da posmatraju svoje likove? Slikar Šimov je radio skice na licu mesta... Hitrovke, medutim, više nema, nema ni

onih ljudi čiji je društveni položaj toliko uznemirio gledaoce prvobitne predstave. Predstava Anatolija Efrosa, glavnog reditelja moskovskog dramskog Teatra na Taganke, namenjena je današnjim gledaocima. Satin kaže: Sta je čovek?... To nisi ti, nišam ja, nisu oni - ne! To smo ti, ja, oni, starac, Napoleon, Muhamed... u jednom! Tokom predstave otkrivamo da svi oni - Satin, Glumač, Baron, Vaško Pepeo, Nastja, Bubnov, Tatarin - imaju svoje mesto u našoj svesti, u našoj duši i da izmedu njih i nas nema rampe. Scenografija slikara J. Vasiljeva kao da spaja pozomicu i salu u jedinstvenu celinu. Zid od cigala sa prozorima na nekoliko spratova - neki su neprevidni, neki širom otvorení, neki prazni, a neki sa pogledom na život s obe strane zida - podseča i na tamnicu i na usamljene lože džinovskog pozorišta života, koje je svoje predstave izbacilo na ulicu. Likovi se pojavljuju na prozorima kao posmatrači, čas ravnodušni čas radoznali, čas smiruju a čas bodre, Istovremeno, za svakog od njih prozorski otvor postaje pozornica. Najobičnija zbivanja iz svakodnevice ovďe stiču lepoto i značaj obreda kao na platnima veli-

kih slikata. Kvašnja (M. Policejmako) pere kosu, Ana (T. Žukova), umotana u čebe, duboko diše, Vasilisa (Z. Slavina) prati Pepelovu prosidbu Nataše, a i svetlost i muzika, i poze i intonacija glumača su takvi da Ana u čebetu neodoljivo podseča na neke motive ruskih ikona, Kvašnja na žanrovsko slikarstvo starih Flamanaca, a Vasilisa - na portrete radene Gojinom kičicom. U ruskim bajkama, kao i u mitologiji drugih naroda, postoji pojam Gore slike sveta, modela Vaseljene. Na njenom vrhu borave bogovi, a pod njom su zli duhovi; tmo je carstvo smrti. Izmedu neba i donjeg sveta smešten je ljudski rod. Uspon na Goru često simboliše moralni ispit junaka, posle koga on stiče gorsku pesmu kao najvišu nagradu i simbol duhovnog i telesnog integriteta. Komad Na dnu uvek su tumačili kao filozofsko delo, u kome autor traži odgovor na osnovna pitanja postojanja u suočava različite poglede na svet, ali samo u odnosu na Stanovnike „donjeg sveta“. Predstava Pozorišta na Taganki kao da pokušava da razmesti likove u komadu na sve nivoe Gora i sledi za njima po svim

krugovima pakla, da bi ih u finalu uzdigla na Goru i ujedinila gorskom pesmom. Razlozi aktuelnosti predstave leže upravo u takvom prístupu drami Gorkog kao obrascu ljudskog života koji teče u potrazi za smislom i težnji da se sačuva ono što je uzvišeno i ljudsko - dostojanstvo i duša. Osim scenografije, zadatak uznošenja čoveka ostvaruje i muzika, koja u predstavi organski komentariše i izražava život likova Gorkog, ujedinjujuči ih u prostoru i vremenu sa njihovem sudbinskom bračom. Sav duhovni život čovečanstva, sva lepota sveta postoje i za njih. Svi oni gube dah i žudno udišu vazduh; apatija i dremež smenjuju se s naglim i iznenadnim talasima strasnog i agresivnog života u njegovom poslednjem naporu da se suprotstavi nepostojanju. U svakom od njih, međutim, živi ne samo sečanje na proživljeni život, več i genetsko sečanje na lepotu, pravičnost, karaktemost, Ijubav, vekovno ljudsko iskustvo. Zahvaljujoči tom sečanju čovek uspeva da sačuva svoju največu svetinju, tajnú pregradu duše u kojoj štiti svoju veru, svoju nadu, svoju ljudsku suštinu, od uvreda i udaraca. U Efrosovoj predstavi sva lica su do-

bila novu priliku da nam odškrinu to skrovište. Tu nije reč samo o ispovednim monolozima nego i o sposobnosti junaka za praznik, igru, pozorište. Pozorište služi za proveravanje živosti duha i duše, Pada nam, na primer, na pamet scena iz prvog čina kad se uz svetle i praznične zvuke Štrausovog valcera Satin, Vaska Pepeo i Glumač slobodno i radosno prepuštaju čarobnom ritmu: Satin u slobodnom ruskom plesu uz udaranje petama, Glumač jašuči na metli, a Vaska vrteči hoklicu da bi isterao svu svoju energij u. Pozorište, odnosno osečanje za partnera, naročilo je snažno kod Barona (V. Smehov), Ključna reč koju stalno upotrebljava, dalje, ističe teatralnost: on njome požuruje zbivanja kao reditelj na probi, kome su dosadila glumačka ponavljanja, koji je sve shvatio, ničemu se više ne čudi, ali se krišom nada da če se desiti čudo i moči da kaže: Slani, trenu. O pozorištu, čudesnoj izmišljotini, mašta Nastja (O. Jakovljeva) i svoje skrivene snové igra u dobro pogodenom žanru plemenite melodrame. Vasilisa takođe ima svoje pozorište, surovo i krvavo. U haljini boje sko-

rele krvi, guste bakamoride kose, kao da je okružuje plamen strasti kóje je proždiru, Vasilisa opstaje na prodomom zvuku: niko ne može da se suprotstavi njenom pritisku. I Tatarin (R. Džabrailov) ima svoje pozorište, odvojeno od gledalaca jezikom, verom, pozorište za sebe samog, koje mu pomaže da preživi i sačuva iskonske etičke norme. Svoje kič pozorište ima i Medvedev (A. Serenko), a i rezoner Bubnov (K. Žoldin). Vaska Pepeo (V. Zolotuhin) glumeta stalno, kao profesionalac, iz lopovske navike da se prikaže drugačijim nego što je. Medutim, njegova glavna scena je kad pokazuje sve što je u stanju da uradi - udvaranje, osvajanje Nataše (N. Sajko)... Nasuprot tome je tragedija Glumca (V. Soboljev), čija je suština pre svega u tome što je lišen pozorišta, glume, nemušt, što je zaboravio tekst. Od pozorišta mu je ostala samo krparica putujučeg komedijaša. Svoju'odluku da ode, on donosi onda kad shvati da se neče izlečiti, vratiti, povratiti pamčenje, nači sebe,,. Anina smrt je, verovatno, najvažniji dogadaj u predstavi. Upravo od tog časa počinje pokret od opšte raz-

draženosti, zlobe, razjedinjenosti, zabravij enih prozora ka uzajamnom razumevanju, pretvaranju u jedno, svetlosti na kraju tunela. Upravo zbog Anine smrti, koju niko nije primetio, stid, savest, samilost, misao o sopstvenom kraju i značaju i smislu ljudskog života menjaju ljude, razjašnjavaju njihovu suštinu - za njih same, za druge - i otkrivaju najbolje ljudske črte. Kad je reč o Luki (A. Trofimov), njegovi su zadaci u ovoj predstavi svoj e vršni. „Postoji ono u šta veruješ...” kaže Pepelu odgovarajuči mu na pitanje da И postoji bog. Rečenica se, medutim, neposredno odnosi i na njega. Pošto je dobričina i spasitelj, Luka je u velikoj meri iluzija u koju su poverovali stanovnici prenočišta. Sami su ga izmislili zato što su i bez njega bili spremni da veruju i nadajú se. Stoga je od manjeg značaja raskorak izmedu Lukine spoljašnosti i starosti u komadu i predstavi i čak ni ono što Luka govori nije naročilo važno. Ono što jeste važno, jeste kako se ljudi otvaraju prema sopstvenoj nadi i kako posle Lukinog nastanka ne prestaje uspon na Goru, odnosno proces sticanja

ljudskosti, dok Satin postaje središte stapanja u jedno. Ova uloga zaslužuje da se posebno pomene. Satin, u izvodenju I. Bortnika, najviše liči na naslednike junaka Gorkog: neke junake Šukšina, tragače za pravdom i pravičnošču, netrpeljive na uvredu, sposobne da se u poniženju uzdignu, prekrasne u najmračnijim trenucima kad žive raspusno, prave škandale, lažu, krše zakon... Prostak-pijanac, u pohabanom i zamaščenem odelu, cinik i prevarant na kartama, obeležen übistvom i zatvorom - to je Bortnikov Satin koj i nam u čuvenom monologu u četvrtom činu otkriva istinu: kao da je to prvi put, proces shvatanja odvija se pred našim očima s takvom snagom i übedljivošéu, s takvom iskrenošču kóji ne mogu a da Satina ne dovedú do samog vrha Gore. Pesma kóju u finalu pevaju svi ljudi sa Dna zajedno, postaje njihova „gorska pesma“, pesma slobode i ujedinjenja. Ledima uz leda, stisnuvši se jedan uz drugog, u blještavoj svetlosti Istine, svi sede na Aninom odru kao pútnici kovčega na okeanu nesreča. Njihov spas je drug u drugu, u njima samima, u zajedništvu ljudi.,. Ifli

liikQťfEFl