Bitef

znači trpeti kao objekt tude naslade, znači biti zarobljenik, vlasništvo koje spada i pripada. Sve što podrazumeva taj pred-svet, to pred-bivanje, povezano je sa poniženjem, trpljenjem, šramotom i ništavilora, Nedirnutost deteta, čežnjiva stasalost devojčice, okrvavljenost ženskosti, proketstvo bremenitosti, razmesarenost radanja, nezadovoljenost i rascepljivost zrelosti - samo su fraze, isključivo varijacije jednog istog ropstva koje vekovima traje. Sudbina žene je sudbina podvorkinje. Muškarac i muž je ili zver ili papuča, u svakom slučaju gospodar i izrabljivač. Cak i kao otac, Zapravo je svejedno: roditelj, svodnik, voda, mladožénja, sin-svaki se do sitosti nasisa, svaki uzima svoj danak, zaračuna svoj postotak. Svaka trajna veza sa muškarcera je nužno prekleta, neizbežno se završava tako što žena ostaje prevarená. Sváko savezništvo sa muškarcem izrodi se u dom, a dom je zajamčeni izvor svakog zla: licemerstva, pokore, praznine, zazidanosti, kraja. Dom je malenkost i ništavnost, dom je laž i pokradenost, dom je ne-sloboda. Izum doma je civilizacijski temelj seksualnog iskoriščavanja. Humanizam čija je osnovna čelija dom jeste

huraanizam za muškarce. U ime slobode (u ime ženskog humanizma za Ženu) - neka nikada više ne zasnuje novi ili očuva stari dom. Danica je kriva za smrt svog deteta, übija sina, mušku sablast kojoj je dala simbolično ime Amen. To je kraj pesmice, završetak molitvice kao izraz zahvalnosti i odanosti. Übistvo Amena je radikalan čin otete slobode, nadgrobni spomenik domu, kamen temelj ac oslobodenosti od muškog boga. Ukoliko je Medeja osveta uvredene izigranosti, utoliko je Danica najava velike istorijske ostavke, Sudbonosnost njettog čina je u njegovoj osveščenosti. Odluka je takva da ne podnosi nikakvu sentimentalnost. Novi život započinje zločinom. Znamo da je to rutinski test, proba koju mora obaviti svaka revolucija. Revolucija kao praksa ideologije koja se ne šali. Sloboda, koja se Danici prikazuje kao jednokratnost bez nastavka, od one je vrste koja ne podnosi partnerstvo, zajedništvo, deobu. Sebična je ta sloboda, u sebe zagledana, nepripremljena na kompromis. Takva mora biti mlada, jutarnja zvezda da ni za koga ne pita, jedino tako je sloboda utoliko veča ukoliko je drugi imaju

kóje je sačinjeno od mnoštva malih, tako reči neprimernih ropstava, istovremeno odbacuje i Veliku slobodu koju joj istorija ponosno nudi u vidu mozaika svojih teško slečenih dostignuča: sitne povlastice i slobodice čiji bi pravi primer bilo - porodiljsko odsustvo. U tom smislu Danica ne želi trijumf istorije i napretka več njihovo ukidanje. Lepotica ne teži za izmenom uloga sa Zveri (Može li žena koja ugnjetava muškarca sama biti slobodná?), več za revidiranjem i novim definisanjem svoje uloge. Svetina postavlja Daničino (žensko) pitanje kao suprotstavljeni pol Dieselovom (muškom) zovu. Čini se kao da je prvo nerazrešivo u okviru drugog. Muški svet je svet proizvodnje, svet kupoprodajnih odnosa, svet tržišta, svet ponude i potražnje. U njemu je novae svemoguči pokretač. Za novae kupuješ ili prodaješ „čast, Ijubav, krv svoje krvi, meso svog mesa“, U vidokrugu sveta koji proizvodi višak vrednosti svaka stvar ima svoju cenu. Vera, zanos, čežnja, ludorija - roba su kao i sve ostalo. Osloboditi se, u Dieselovom smislu, znači nemati potrebe. Ni za slobodom. Sloboda je poslovanje zakona, sloboda je spoznavanje nužnosti. Na

manje. Vredi samo ono što se sobom hrani. Lepotica i zver Iva Svetine pre svega je drama o oslobadanju. Kad svakodnevnim jezikom govorimo o oslobadanju (oslobadanju rada i čoveka koji radi), mislimo pre svega na blagotvomost i dobrodošlost tih promena koj e če za društvo kao celinu izboriti prelazak iz stanja zavisnosti i pođređenosti u stanje samostalnosti i ravnopravnosti. Pravo svakog pojedinca je da učestvuje u procesu društvenog oslobadanja čiji je cilj konačno oslobadenje stvaralaštva, rada,, gradenja. Na oslobadenje se, prema tome, gleda kao na ostvarivanje slobode rada. Roditi, dobrotu sejati, lepotu žnjeti. Danica tu prvu altruističku fázu oslobadanja koja ide u korist svima i svakome veoma brzo odbacuje. Njen pokret prema slobodi i za slobodu mora postati nešto krajnje lično i posebno - trpljenje čija veličina odreduje veličinu dosegnute slobode. Trpljenje, pak, prouzrokuje otkaz obremenjenom životu, otkaz generacijskim normama i kolektivnim obredima, oslobadanje od Fatuma, što je značajnije od slobode same. Kad Danica odbacuje Veliko ropstvo

M

IABItEFI