Bitef

drámu u vidu monologa, sá dostojnim uvažavanjem uspomena sačuvati specifičan duh tih pisarna, tragičnost ličnog ispovedanja, a pri tom ne kršiti one neizbežne zakonitosti svojstvene pozorišnoj komunikaciji... Treba istači da je pokojni Marko Slodnjak izvršio veoma istančan izbor iz grade kóju su činila pisma. Pomenuti fragmenti jasno i potresno rekonstruišu sudbinu izgnanika u gradu u austrijskoj provinciji, u ko ji je, zajedno sa sapatnikom Horodynskim, interniran na neodredeno vreme, i koji se poljskim plemičima, optuženim za veleizdaju zbog rasturanja zabranjene hterature, odnosno učestvovanja u ugušenom nacionalnem pokretu, činio kao mračni, čemerni grad koji Stranca ne prihvata. Govore o Korytkovoj čežnji za zavičajem i nástoj anjima da se gradom i ljudima uspostavi prisan i blizak odnos; o svim njegovim intelektualnim interesovanjima (drugovanje s Prešernom), duhovnim i materij alnim nevoljama (sastavni deo kazne proterivanja bio je život osudenika u internaciji o sopstvenom trošku); o Korýtkovom uočavanju lokalnih zna-

menitosti i društvenih zanimljivosti; o njegovom radu na prikupljanju slovenačkog narodnog pesništva... Uvek iznova svedoče o strahotama Korýtkové nostalgije i žestokoj težnji za izgubljenim domom... Slodnjakova slagalica od pisarna - a potom i izvodenje na sceni - pažljivo prati Korýtkovú intímnu sudbinu do samog kraja (sahranjen je na Navju u dvadeset petoj godini života, a Prešern mu je napisao poznati epitaf), pa je, uz rafiniranu dosetljivost, povezuje sa svedočenjem pisca o tadašnjoj Ljubljani. Citirani policijski izveštaji, na svojevrstan način, osvetIjavaju prvú i drugu dimenziju Korýtkové prepiske, potresne same po sebi kao dokumenta vlastodržačke prakse u prosvečenoj Evropi... □

Andreja Inkret

Deca Dieselovog potoka Godine 1957, kada je nastala zname-

nita slovenačka Pozornica, imao sam devet godina. Uzrast koji ne čine godine kad je dečaku Edipu predskazano da če übiti oca i spavati sa majkom, niti godine kad je mladič Edip ostvario zlu volju sudbine. Konačno, negde u zlatnoj sredini života na čijem početku stražu čuvaju dušmanske sudenice, a u zenitu - delo, dodeljeno nam je ime. Preko pozomice mog dečačkog života protekla su Deçà reke, pozorište koje je prvi put u Sloveniji postavilo ogledalo životu kakvim živi samo pesništvo i unutar koga se niko ne može lužiti zbog predugačkog nosa koje mu ogledalo odražava. Jer, predmet pesništva nije dužina nosa. Išao sam prema raskršču na kome je trebalo da sre tnem oca u krvi, a zatira napred, prema mestu gde ču spavati u krvi sa majkom. I usput sam susretao Žabe, Prometeja, Jednoroga, Pútnika namemika, Voranca, Mladu Bredu i sve više sam postajao biče Otečenih gležnjeva. Pratila me je senka zločina koja poeziju uzdiže na pozomicu, pesma na oltar bez pozadine. Več sam bio ogledalo u kome je cvetala rana oceubistva, majčine ljubavne postelje.

U trideset šestoj godini, prestar da bi me mrtvi bogovi još voleli, übio sam Amena Diesela, tek rodeno dete Danice Diesel, jedne od tri kčeri trgovca Diesela. Verbalni delikt? Poetično čedomorstvo? Prečiščenje krivice sa očevog raskršča i maj čine postelje? Kakvi su bogovi koji su zahtevali tu nedužnu žrtvu, sunčani kraj svega po imenu? Ništa od svega toga! Samo, samcato Ništa, bezgranično do te mere da me ispunjava samo silovitom čežnjom za aktivnim uništavanjem. Mada, i pre svega, samo na rečima i sa rečiraa. Jer pozomica je oltar reči koja poleže nož iz pozlačenih korica. Bogovi - ko su oni? Zli vetrovi koji rastržu dete zbog grehova njegovih roditelja. Poslednji od njih bio je tebanski dečak - kralj, sin - ljubimac. Otada pa nadalje nebo je prazno, zlato još samo metal, a zlo prevazidena vrednost dobrog. Na mesto bogova stupili su tumači dijalektike prirode. Oni su me bezbedno vodili mimo očevog raskršča i majčine postelje, prepustivší mi na upravljanje život porodice Diesel, da ih vodim, njima upravljam, ka kraju usraeravam i bez

milosti Amena dokopam. I übijem ga tako da krv poteče preko pozomice oltara koja više ogledalo ne traži, jer smo svi od krvi. Jedan od tih bezbožnih tumača je u svojoj knjiži svih knjiga naveo misao iz Rosenkrantzovog dela Sistem nauke: „Platina je samo paradoksalna čežnja srebra za postizanjem istog, najvišeg stepena metalnosti koju ima zlato.“ I tako je otac dijalektičkog materijalizma postao zao bog koji me naveo na übistvo tek rodenog Amena Diesela. Niko od nas ne može nekažnjeno proči, jer još ne postoji tako strašna dijalektika koja bi čoveka líšila njegove čežnje i definitivno ga oslobodila od životinje u njemu. Svi čeznemo za danom kad čemo postiči najviši stepen metalnosti, kad čemo se u alhemijskom postupku pesništva promeniti u zlo zlato i zasaditi visokometalnu budalu u nedužno srce deteta, U suprotnom, umrli bismo od laži i nikad ne bismo saznali da se u otrov preobračaj u sve slasti koje srce obečava. Ja sam Danica Diesel, ponavljam za Flaubertom, i súdite mi zbog čuda jer se verbalni delikt u meni preobrazio

u krvni. Priznajem i time samoga sebe túžim i branim, žrtva sam i krvnik u übistvu Amena Diesela, deteta muškog pola koga je Danica, najstarija od tri Dieselovih kčeri, rodila Zveri, gospodam plavé ruže - literárnom simbolu neostvarene čežnje čovekovog srca za najvišira štepenom metalnosti, za najvišim štepenom postojanja - za božanskim postojanjem. U odbranu ču reči samo: učili su me dobroti bez granica. I tako sam postao, što su naučno dokazali otac dijalektike i njegov sadrug, žrtva viška vrednosti sveta koji je na mesto srušenog okara postavio dučan. Čežnja sam za bezmernom dobrotom, Danica Diesel, venčanje Edipa i Medeje. Dijalektika još uvek trapavo hoda na kotumama po praznoj pozornict i svakodnevno smišlja recepte za ozdravljenje prezaduženog sveta. Naime, za nju je Rosenkrantz iz 1850. godine samo književnik i zbog toga - upozorava - ne smemo osudivati celokupnu filozofij u prirode. Možemo jedino pesništvo i pesnike, jer oni su samo Deca reke □

Ivo Svetina

•s

шк eiTEFi