Bitef

da se pretvara da ga čerka na svoju žrtvu tek mora pripremiti. Smrtonosni cvetovi ruže čudotvome pustili su korenje. U palati Zveri Danica nadgleda trgovinu. Istovremeno se uzdiže kao zvezda Danica u palati Zla i zasij a kao Dobrota. Kao oličenje žive, modre niže, davne i potaj ne želje Zveri. ZažeU je za Ženu, Danica ga odbija. Nikada! Ne, nikada! Postelja neču da delim tobom, makar bila i začarana nakaza koju te moj prvi i jedini poljubac izbaviti i ukloniti strahotna nakaznost lica. Zver. Nišam nakaza, nišam začarana žaba! A svejedno češ leči sa mnom! Kad tvoje srce bude tako silno žudelo kao onda kad si u snovima ugledala plavičasti cvet iz mog vrta. Danicu kod Zveri koja je u suprotnosti sa gramatičkim oblikom rmiškog pola - pre svega, uznemirava njeno nerazotkrivanje. Zver objašnjava da onaj ko je ugleda umire. Umrla je i majka kad ju je rodila. Umro je i otac kad ju je uzdigao ka Suncu da mu saopšti rođenje sina. Umrla je zmija, sestra njena. Umrla su ogledala u palati u kojima se ogledala. Radi tih upozorenja, radi njene bojazni da ne usmrti i nju, počinje Danica u tom zlu, zlu kao takvom, da

otkriva dobrotu. Pošto u snovima ugleda oca kako gori, Danica beznadežno zaželi da se vrati kuči. Makar samo za trenutak. Zver joj to dozvoljava i tada je Danica prvi put oslovi: Dobra Zveri; obečava joj da če se vratiti i predati joj se ako se razotkrije i stupi pred nju. Zver dvosmisleno odgovara: Stupicu pred tebe i TADA ČEŠ VEČ BITI MOJA ŽENA. Značenje te dvosmislenosti otkriva se u Epilogu. Pre nego što novorodeno dete zaplače, Zver poviče: Oče! Ote! Zovem samoga sebe! Rodenje deteta znači smrt Zveri, tj. rođenje Zveri u otkrivenom obliku. Kod kuče se Danica sažalila na Zver. To je bio znak ljubavi prema Zlu u sebi, ne u Zveri, iako je Zver svakim danom bila sve naklonjenija Danici. Prva bračna noč označava preplitanje, združivanje Dobra i Zla: 4. scena 4, dela je veličanstven, a ujednb i ironičan hvalospev tom združivanju. Združivanju neveste zla i mladoženje dobrote. Zver se nada i übeduje da zlo uvek ne rada zlo. Danica, rodaka Prešerna, zna: Znajmo da u otrov sazreva sve ono tirne se bojažljivo srce čovekove životinje zanosi! Još u Epilogu, kad palata Zveri dobija izgled

čovekovog doma, Zver uverava: Spasen sam od strmih, zlih stena! Od unakaženog tela! Oče, krv me zove! Zmijo, sestro moja, neka se nikada više tvoja senka ne pojavi u meni! Danica govori drugačije: Tvoja sam bila dok si u meni tražio postelja za svoje seme; za svoj unakaieni rod, za njegovo nastavljanje! Tako pred porodajem. I potom: Majko, Majko! Zlato ga je začelo, na zlatu sam ga rodila, zlo če sa njim ponovo poči u svet! Zlo če ponovo doči na svet posle dobrote. Rodiče se kroz Dobro. Da li se tada dešava übistvo iz dobrote, iz ljubavi prema Dobru, tek rodenog zlatookog psoglavog čudovišta? Posle čedomorstva ne postoji više suprotnost između dobra i zla, Uništena je, odstranjena je sama suprotnost, ali ne i dobro i zlo. Pre nego što Zver iščezne i preobrazi se u tek rodeno dete, ona kaže: Plešem ono što govorim. Kamen sam u rukama deteta što se sa mnom igra. Stvari koje če upravljati mojim životom odsada imaju samo jedno ime. Neka troje od istoka do zapada, od jutra do juga, od severa do večeri! Neka ne bude više ni desnih ni levih slugu koje su me učinile gospodarom sopstvene samote!

To su bile njene poslednje reči. Reči Heraklita i Ničea. Reči o igri - infantilno}? Jagovskoj? - s onu stranu dobra i zla. U svakom slučaju, to nije srečna igra. Na kraju, posle übistva tek rodenog deteta, a samim tim i Zveri, posle odlaska Májke i Danice za suncem, posle njihovog bega tamo dole (Tamo dole!), ostaju još jedino psi. Psi kóji postoje pre vremena kad su svet napuli dobro i zlo, svakim trenom su sve manje psi, a pre svega, na kraju, to nisu više Desni i Levi pas. Jer, izmedu nema ničega. Jer nema Hrista na'krstu. Psi koji su svakog trenutka manje psi, sve više Uče na ljude koji su svakog trenutka sve manje ljudi. Sjedinjuju se sa čovekom iz Smoleove Igre za igru, sa bivšim supamicima u bratoubilačkom ratu, sada skupljačima rublja striptizete, sa Atinskkn skupIjačem i Spartanskim skupljačem. To nisu više gospoda koja su zaklala Josefa K.; a takođe ni Beckettovi junači koji umesto noža nad glavama, pružaju jedan drugotne šešir. Gradom koji pliva u krvi, ali je uprkos tome - baš zato? - bez središta, zavlada kuga. Grad može da spase samo novi Edip.

Je И taj Edip već na putu? Jesmo li svi Edipi? Hoče li nain sfinge postaviti istú zagonetku? Hočemo li morati, na kraju, da iskopamo sebi oči ne bismo U stigli u gajeve Kolona? Istina koja se vrača krvava je istina. Nije dobro gaziti po njoj. Sta učiniti da bismo izbegH sudbinu o kojoj pripovedaju mitovi? Preostaje li nam, odista, jedino beg tamo dole? Tamo dole! U tom pogledu Svetinova igra me odbija, Međutim, to je njen privid. Pod tim prividom stiču se dve „spasonosne“ misli. Misao o neuobičajenim željama i misao o ukidanju suprotnosti izmedu dobra i zla. Neuobičajena želja, želja kóju ne možeš kupiti parama, opasna je, smrtonosna želja. Ostvarena želja (ostvarivanje i ostvarenje želje za ukidanjem suprotnosti između dobra i zla) donosi još veče zlo. Ta želja, želja za ukidanjem iskonskog greha, za stanjem kad ne bismo bili samo izjednačeni sa Bogom, več veči od Boga, ona je najsmrtonosnija od svih želja, Svetina je u svoj igri sjedinio iskustva svekolike ljudske vrste o toj želji: iz epova, legendi, bajki, pesama, drama... □

Tine Hribar

Pisma Emila Korýtka Predstavu pod naslovom KORESPONDENCUA S PORODICOM, koja je nedavno doživela premljeru u Maloj drami SNG, zamisllo je nai Marko Slodnjak. U teatarskom smislu, eksperiment je od samog početka bio nesumnjivo smeo. Izvodili na sceni, u živoj glumačkoj interpretaciji, pisma koja je mladi izgnanik Emil Korýtko pisao od 1836, do 1838. godine iz ljubljanske internacije roditeljima u rodnu Galiciju; prvi put objavljena 1983, godine u redakciji i sa komentarima Monike i Henryja Leeminga, pod naslovom Korešpondencií a sa porodicom, u poljskom originalu i slovenačkom prevodu Nika Ježa, a u izdanju Slovenačke akademije nauka i umetnosti. Sačiniti od pedeset osam Korvtkovih dopisa nekakvu epistolarnu

m

Шик eiTEF I