Bitef

Najzad, prestajete da uporno tražite odgovor, zaboravite da se opredelite za koga ste zato šlo vas u grudima steže i ne vidite dogadaje sasvim oštro. Reditelj i njegovi glumci našli su svoju treču dimenziju, u kojoj je ljudska konkretnost lica izražena kroz navike, ponašanje, stil. Izaberimo nasumee jednu od junakinja Vagončiča... Tužioca. na primer. Igra je Jekaterina Vasiljeva. U njenom portretu službenice i usedelice, s teškom akten-tašnom u dugačkoj rud koja kao da visi duž šava. u njenom glasu, malo promuklom i oštrom. u njenim razmišljanjima neosporno tvrdim. u njenim pogledima otpornim kao oklop tenka... nalazi se sve što je potrebno da se postane monumentalno simbolična figura. Ona je u svojim usmerenjima. verovanjima. upornosti danas pravična koliko i ona devojčica koja je 1941. krcnula da skoro sama brani put za Moskvu. „Nema drugog puta za Moskvu". preklinje isprekidanim glasom, „nema drugog puta". Vidite, osečatc da ona hoče nešto drugo da kaže. da izrazi nešto što se nakupilo tokom trideset godina. ali Ivrdoglavo. grčevito pokušava da se uklopi u tu rečenicu. u isti onaj poriv. Kada. u

kom sekundu je giumicu. ne skidajuči masku junakinje, odjedanput savladala nesrečna nemogučnost da spoji reči i osečanja? K. G.: Spor je najrasprostranjeniji sukob na pozornici. I gledaocu i glumcu je sa takvim sukobom lakše, jednom da ga vodi. drugom da ga zapaža. Giedalac brzo pogodi čija je misao. ideja lačna i pljeska u znak podrške, saglasnosti sa pravilnom mišlju. Takav sukob je nalik na život. A zarje spor jedini način da se izrazi sukob? U našem svetu, to je jasno, ništa se ne dogada' bez sukoba. to je prosta dijalektika. Svako ima sopstvenu logiku ponašanja, sebi svojstveno poimanje stvari. Pored njega je drugi čovek, oni razgovaraju. klimaju jedan drugom glavama, a vidimo da govore o različitim stvarima. Vizuelno. plastično več su u sukobu i visoki sa niskim, onaj koji hoda sa onim koji stoji, onaj koji sedi sa onim koji leži. Čovek koji brzo misli u ritmičkom je sukobu sa onim koji misli sporo. Čak i kad se izgovara isto, svako u to ulaže nešto svoje, svako želi da ga razumeju i. pošto oseča da nije do kraja shvačen. dolazi do unutrašnjeg sukoba. Svako živi u svojoj

logici. Različitost logika ispoljava se i u torne što je jednom čoveku nešto dogadaj, a drugome nije. Nisi dobro video za jednog može da postane dogadaj koji če promeniti sudbinu. a za drugog i hiljadu sličnih sitnica nije dogadaj, To je upravo ispoljavanje čovekove logike, a ne njegovog karaktéra. Vagončić je graden na sukobu različitih logika, različitih unutrašnjih кгеtanja. Sta rade sudije? Oni žele, trude se da shvate kakve su to devojke čije se drugarstvo (drugarstvo!) ispoljava kroz užasnu međusobnu tuču. Ali sudije nisu ravnodušne ni prema časti funkcije i stalo im je da se pred prestoničkim novinarom pokažu u pravom svctlu. Sudija koji se često sreče sa prestupnicima ne shvata kako oni nastaju. Njegova se logika ne podudara sa logikom advokata koji ne shvata kako nastaju takvi ljudi kao sudije koji ne znaju kako nastaju prestupnici. Novinarje zbunjen nerazumljivem pojavom; devojčice ne shvataju da su optužene. a tužiocu nije jasno šta tu nije jasno. Sudija i roditelji se na pozornici bave rešavanjem sudbine devojčica i brine ih ishod sudenja. Devojčice najmanje brine hoče li ih poslati u čorku ili ne.

Njima je važno što se sve ono što se dogada u sudu - dogada zbog njih i radi njih. One su u središtu pažnje. Prvi put u životu. Predstava se, dakle, gradi baš na toj stalnoj nepodudamosti logika. Ja, reditelj, moram da se bavim stalnim sudaranjem tih logika. Kao da se iz njihovih ukrštanja. presecanja. skopčavanja tka gusta tkanina, U atmosferi predstave javlja se napon i giedalac mora osetiti da je u epicentru polja sa različitim nabojima. Ako je logika lica životna. neizmišljena, več proizišla iz biografije, na pozornici če svakog trenutka postojati mnoštvo sukoba. Površina radnje pulsira istovremeno na nekoliko mesta. kao lava pred erupciju i ne zna se. ne može se predvideti gde če, na kom mestu če doči do provale. Da bih izbegao neposredan sukob, trudim se, čak i u prizorima napisanim za dvoje, da nadem trečeg. U Pet uglova. na primer, taj treči je proizvodna buka koja služi kao prepreka dijalogu. a ne kao zvučni fon za radnju. Ta je buka možda upravo onaj stvarni život iza prozora, koji je ravnodušen prema drami balerine LjaIje, Što jc više irečih, čelvrtih, petih. tim je gušče novo tkanje koje rada