Bitef

Poslednji pogled na utopiju »Kralja Ibija« napisao je jedan Francuz krajem prošlog veka i, nećete verovati, još tada u toj dalekoj zemlji on je izmaštao ovu originalnu priču o bračnom paru koji, svrgnuvši starog kralja, a da bi smirio nezadovoljan narod i sačuvao vlast, zapodnje besmisleni rat protiv Rusije. Ratnički zamah Oca i Majke Ibi završava, naravno, u porazu i kukavičkom bekstvu iz rodne Poljske. To je jednostavna i lepa dramska priéa. Opojni primer scenske lascivnosti i brutalne halapljivosti pružio nam je Žari svojom ernohumornom vizijom sveta, reći će Finci. Šta li bi rekao Šekspir dji je primer Zariju bio tako odgledno uzorit? Možda da iza svakog Kralja [lbija] stoji jedna Lejdi [lbi-Magbet]. Ili da nema te vlasti kraljevstva koja se jednom neée zameniti za konja, jer je, na koncu, svaki kralj grbav! A na početku beše Reč, i to Psovka. Ugledni kritičari napuštali su praizvedbu »Übu Rex-a« posle prve izgovorene replike. Za nepunih sto godina jedno »5... e« povuklo je u subotičkoj predstavi za sobom kanonadu psovki, taj najniži i, izgleda, jedini naš zajednički imenitelj. On će ujediniti Veselinku i Janosa, dr Njonju Pipadžiju i Haljimi Tulumbu, Maru Ruskinju i Lolu Bogomoljku, Senu Džihad i Sreéka Drota, pa éak i Alfreda u dramsko telő koje reditelj i adaptator-vodič Haris Pašović naziva satirično i u duhu »ibijevštine« - Tungužani. »Kralj Ibi« ée ovim radikalnim postupkom približavanja drugom političkom podneblju krenuti u žanrovsku orbitu koja ée ga od novokomponovanog, gejaékog mjuzikja voditi sve do nostalgičnog hepeninga, tako daleko a opet tako blizu poetskom humoru komeje na sceni kumovao. Rasturen u celini i smislu na satiriéno-groteskne partije balkanske operete vreave i urnebesne vulgarnosti, komad o ginjolskom kralju prelama se kroz poliedar citata svog

prauzora Šekspira. Čak se i na probama izlegli tekst stihuje i rimuje u najboljoj tradiciji naše parodijsko-satirične proze. Ako ne psuju, Tungužani pevaju, ako se mole, to je horska deonica, ako Kralj i Kraljica vode dijalog na jastuku, to su recitativ! izgovoreni u mikrofon, najzad, ako igraju, to je aljkava koreografija jer je i žanr balkanski. I po ko zna koji put na sceni vidimo da su nam društvena gibanja bila tek dezorijentisano komešanje plebsa. Pozorište kője nam Pašović sa svojim glumcima predstavlja, takvo kakvo je surovo i populističko, paradigmatska je mašinerija čiji je motivski krug Ijudska glupost. Njoj uprkos počeće pobuna. U teatru to je deziluzija - probijanje četvrtog zida. Kada Pašovićevi Tungužani shvate da su celog života samo animirali i podizali kraljevsko spolovilo, ostarelo i nemoćno, zameniće ga mlađim. Komád sa pevanjem i pucanjem zameniće hepening surovog Boga Bordira. Kao modérai šamani nastupiće Mama i Tata Ibi na Bordirovom rok-koncertu, svojevrsnoj posveti muzičkim legendama [od Džoplinove i Morisona, preko »Indeksa« do »Seks pistolsa«]. U dramaturško-konceptualnom i rediteljskom smislu finale izvedeno u otvorenoj strukturi [para]teatarske forme umetnosti zajedništva dosledan je stilski antiklimaks [de]komponovanja i [dejkolažiranja u predstavi. Zastoji u ritmu i neke ležernosti u montaži i hronologiji scena prvog delà postaće stilski predznaci čitljivi jedino sa ovog odstojanja. Što se tiče subotičke publike, koncert u Népszínháza mogao bi trajati do ujutru. Prodšćujuće dejstvo gromoglasne i prepoznatljive muzike [arheologija roka] mraka i blizine Ijudskih tela stisnutih u grotlu scene [pretvorene u gledalište], kao i poziv na učešće u događaju kome smo doskora bili posmatrači - bude euforično-setno osećaje, neku vrstu nostalgierne katarze. I dok Peter Ferenc [Bordir] nadalmuto govori Ujevića, unosi se čun kojim će, kao Nojevom barkóm, iskupivši svoje grebe, Mama i Tata Ibi otploviti okićeni cvećem i nagi, kao na antologijskoj slici pacifístickog pokreta Dž. Tenon i Joko Ono. Možda se ovaj Pašovićev pogled unazad može tumačiti i kao pogled u budućnost. Onda je reč o utopiji. Možda. Ali, pošto se činjenično radi o retrospekciji izgleda da je poslednji pogled ka obećanoj Arkadiji onaj golog Bordira koji uleće na scenu u sedlu kultnog motora uzvikujući: »Sutra, pripada menü« Jer to sutra za nas je juče. Za aktere »Kralja Ibija« odnosno »Tungužana« pozorišni događaj je »odgovor nasilnom političkom podneblju«, kolektivni odgovor. Zato je od neprocenjivog značaja učešće svakog glumca. Pojedinačni angažmani Veljka Krstića, Maiiojla Đorđevića, Darka Tikvickog, S. Tibora, S. Stojanovske, Julije Kotroba, Zoltana Pletla, B. íren, Ljiljane Jakšić, Đorđa Rusića i Geze Kopunovića glumačko su svedočenje i komentar kako teksta tako i referencijalne stvarnosti. Kraljevski par, Oca i Majku Ibi, vajaju monumentalnošću jednog Atlasa i Karijatide Miodrag Krivokapié i Ana Kostovska. U njihovoj igri ima koliko prepoznatljivog i karikaturalnog toliko i ironijskog. O zrelom i bogatom glumačkom registru A. Kostovske, koji je najprizemnije tonove ulozi Majke Ibi doneo delikatno i