Bitef

odmereno, može se govoriti koliko i o raskošnim mogućnostima njenog glasa. Vrsna i rasna glumica. A Bordir Petera Ferenca od prve pojave uznemiruje svojim zanosom. Njegova igra u rok-fmalu je šamanistička, njegovo celo glumačko biće postaje medij. Na sceni Hupka Ištvana i u kostimima Jesenke Jasniger, a uz muziku VIS »Žari« Pašovićeva vizija našeg neuspelog dugogodišnjeg hepeninga bila je čulno ucelinjena i übedljiva. »Dok bude Poljske, biće i Poljaka«, rekao bi Ibi na rastanku u nekom doslovnijem čitanju. Ali, ako ne bude Tunguzije, hoće li još biti Tungužana? □ Ivana Petrović

Predstava našeg očaja Reditelj Haris Pašović od prvog dramskog dela svetske avangarde napravio je poslednju predstavu našeg očaja. Žarijevo delo »Kralj Ibi« [1896], drama nestašnog školarca, postala je gorka predstava naše svekolike domaée propasti. Na subotiékoj sceni Narodnog pozorišta, gde je sve gvozdeno razjela sveprisutna panonska vlaga, dva sata nas je razjedala pozorišna svest i savest jedne generacije. Bila je to ibijevski bezobzirna i slobodna varijacija na temu »Kralja Ibija«; nema ni reéi od Žarija, a ipák je to »Kralj Ibi«. Počinje kao najžestokiji Aleksandar Popovié, na gradskoj periferiji, gde se živi po dvorištima nadomak drvenog nužnika, razbijenih kada i odbačenih železnih buradi, uz najsočnije psovke ikad sa takvom žestinom izgovorene na našoj sceni [nimalo ni inače nevina na psovke], a završava se deliričnim rok-koncertom i opštim igranjem sa izbrisanom emotivnom i ideološkom granicom između glumaca i gledalaca. Između ta dva kraja je razistorija o »tungužanskom« [čitaj balkanskom] dolasku na vlast frustriranog primitivca sa

požudnom marnom Ibi, zahvaćenog neostvarenim erosom, koji se pretvara u mračnu vlastodržačku požudu, za koju je bračni par Makbet čista poezija. Drugim rečima, subotički ansambl na sceni strasno živi gorčinu našeg današnjeg trenutka; sa Harisom Pašovićem na čelu osvešteni ansambl, ne samo celim svojim temperamentom, nego punim svojim gađenjem pred stvarnošću, žive svoju umetnost, kakvu sam doživeo samo gledajući 1967. Living teatar u Beogradu, 1969. »Kosu« u Njujorku, ansambl »Fura dels bans« iz Barselone u Beogradu 1988. godine. Tu je kanonada psovki građa za frojdističko tumačenje prekoračenja tabua; tu je seks sadomazohističko oduzimanje sloboda Drugome u nedostatku slobode u istorijskim datostima; tu je sumrak uma, slika i prilika naše sveopšte iracionalnosti u veštini oduzimanja života sa manijačkom logikom masovmh übica sa gradskih krovova, a požuda je veća što se manje poznaje žrtva. Drugim rečima subotički »Kralj Ibi« je krik reditelja kome pucaju snajperisti preko roditeljskog doma, gde tumač kralja Ibija, Miodrag Krivokapić, ne može ni da pomisli da ode do grada svoga školovanja, gde majka Ibi, Ana Kostovska, ne zna šta će biti sa imenom nacije u kojoj se rodila, gde mladi Madari Peter Ferenc i Zoltán Pletl ne znaju da li će te veéeri biti na frontu pozorišta ili smrti... Ne znam kako bih živ izašao iz teatra te večeri da se sve nije okončalo, ne gorkom istinom, već katarziénom iluzijom, rok-koncertom sa omladinom koja samozaboravno preplavljuje doskora prostor mučne igre toplinom svog još čistog, neokaljenog erosa. □ Jovan Cirilov

Ako glupost vlada syetom... »S Ibijem na pozornicu dolazi budućnost: političko kazalište našlo je svoje najmodernije sredstvo, jer nikakva naturalistička istina ne deluje tako kao istina groteske«,