Bitef

Antijunak Vojcek »Dantonova smrt« po opstem mišljenju ima otvorenu dramsku strukturu, ali se kraj te drame ipak pre smatra zatvorenim nego otvorenim. Razlog je jasan. Priča o Dantonu - fabularna srž drame - završava se Dantonovim političkim porazom i pogubljenjem. íz ugla Dantonove dramske sudbine sa svim njenim implikacijama takvom kraju nema se šta dodati. Junak je defînitivno izgubio i njegovi protivnici mogu da trijumfuju. Ali, drama nikakav trijumf ne stavlja u izgled. Dantonov póráz nikome nije doneo pobedu. Njegova smrt ne menja sudbinu njegovih protivnika, a pogotovu ne sudbinu njegovog sveta. Ona nije kadra da jednom oduzme a drugome dá moć, niti je po bilo čemu jedinstvena. Neće proći mnogo, a na giljotinu će se pred nanovo oduševljenom svetinom - popeti Robespjer sa svojim pristalicama, kao pre njega Danton, a pre Dantona toliki drugi. Drama to nagoveštava ne samo svojim poštovanjem istorijskih činjenica, koje čitaocu sugerišu dalji razvoj stvari u istom duhu nego, prvenstveno, naznakama u samom tekstu. S obzirom na to, sukob izmedu Dantona i Robespjera, na kojern pocivá fabularna linija drame, ne dovodi do razrešenja jedne situacije nego, paradoksalno, pre pokazuje da tog razrešenja nema. Utoliko i fabularna dovršenost »Dantonove smrti« samo naglašava tu dublju nedovršenost koja je utkana u Bihnerovo videnje istorije. Sličan je i slučaj s »Vojcekom«, iako može izgledati neumesno da se govori o karakterű drame koja u stvari i nema kraj. Autentien! »Vojcek« sastoji se od četiri fragmenta, izvanredno upečatljiva, izvanredno izražajna, ali ipak nedovršena. Otuda je pitanje kraja, kao uostalom i pravog rasporeda scena unutar drame, u jednom smislu sasvim otvoreno. Zahvaljujud tome, fllolozima je dopušteno da kombinuju verzije po vlastitom naucnom nahodenju, pa i da s podjednakim uverenjem zastupaju polarizovana mišljenja - da je oblikovanje kraja »od vitalne

važnosti za tumačenje cele drame« odnosno da kraj »za suštinu drame uopšte nema značaja«. Pošto fragment! ništa defînitivno ne predodređuju iako dosta nagoveštavaju, o autorovim namerama vezanim za kraj može se razmišljati samo uz rizik i po analogiji. Ako se sudi po »Dantonovoj smrti«, Bihner nije bio sklon izneveravanju uzora i sasvim je moguće da bi im i u slučaju svoje poslednje drame ostao do kraj a veran. Verner Leman sa sigurnošču tvrdi da bi Bihner s Vojcekom preuzetim iz stvarnosti postupio »onako kako je s njim postupala sama stvarnost«. To bi značilo, uz ogradu kakvu ovo zaključivanje zahteva, da bi završetak price o Vojceku predstavljalo junakovo javno pogubljenje zbog übistva neverne dragane. Kako se ovaj moguči kraj odnosi prema postojećem raaterijalu? Taj materijal sastoji se od četiri rukopisa, nastala u zimu 1836/37. U pitanju su dve nedovršene verzije drame i jedan kratak koncept. Starija verzija, po Lemanovom mišljenju »gotovo završen oblikovni sklop«, donosi u dva zasebna rukopisa [»scenska grupa 1« i »scenska grupa 2«] glavninu scenskog materijala i razvija, iako odvojeno, oba njena sadržinska toka - Vojcekovu ljubomoru, odnosno rast tenzije zaključno sa übistvom, i sekundarna zbivanja, koja posredno daju podsticaj glavndj radnji. U drugoj, nešto novijoj verziji Bihner se približava konačnijem obliku drame. Ovaj, hronološki gledano poslednji rukopis, prvobitno zamišljen kao »prepis« [pa zato i nosi naziv »privremeni prepis«], drugim rečima kao manje-više selektivna kombinacija grade iz prvih dveju scenskih grupa, prerastao je tokom rada u samostalnu zreliju varijantu prve verzije. Od njegovih sedamnaest scena, dvanaest je uz manje ili veće modifikacije preuzeto, pet je sasvim novih. Pored drukčijeg scenskog sastava i rasporeda i drukčijih imena junaka, delimično je izmenjena i sadržina preuzetih scena i pojedine dijaloške formulacije. No, u svakom slučaju, u drugoj verziji ipak nema ničega - ni u pogledu motiva, ni u pogledu sadržine - što u prvoj nije bar nagovešteno. U nju, međutim, nisu stigie da uđu neke važne scene iz prve verzije, kao ni jedine dve, takođe važne, medusobno nezavisne scene iz trećeg rukopisa [»zasebni odlomci«] nastalog između drugog i četvrtog, ili tokom pisanja četvrtog rukopisa. Još izrazitije nego prva verzija, »privremeni prepis« - poslednja verzija - ostao je fragment. U prvoj verziji, »scenskoj grupi 1« postoje scene koje bi se mogle shvatiti kao završne, dok u poslednjem rukopisu nema ničega što bi makar nagoveštavalo kraj. I u pogledu radnje i u pogledu »znacenja« fragment! upućuju jedan na drugi. To je utoliko prirodnije što se Bihner u svima držao vrlo sličnog principa stilskog uobličavanja, pa sav scenski materijal, bez obzira na hronologiju nastanka, pokazuje iste ključne osobine izrazitu stilizaciju i jezičko polarizovanje različitih scenskih sadržaja. Drama, globalno gledano, operiše s dva scenska tipa. Scene sa sporednim likovima - govorljivim kapetanom, kalfama, vašarskim maestrom - imaju izrazito parodičan, karikaturalan, do groteske zaoštren ton. Vojcekove scene, naprotiv, potpuno su lišene karikaturalnosti i maksimalno pojednostavljene, leksički kao i sadržinski. Kontrast je jak i efektan i odgledno