Bitef

povlači granicu između glavnog junaka i njegove okoline. Fijetor [prvi, mada ni izdaleka jedini] smatra da se na taj način obeležava razlika između suprotnih socijalnih slojeva i ujedno kritikuje viši, imućan sloj, oličen u doktoru i kapetanu, a uzima u zaštitu niski, siromašni i übogi, oličen u Vojceku. Nije uopšte sporno da je na izbor ovakve ličnosti za glavnog junaka drame i smeštanje radnje u miije potpune materijalne bede - nepoznat i neprihvatljiv ondašnjim, i ne samo ondašnjim književnim konvencijama - moralo uticati Bihnerovo legendarno saosećanje s »velikom kiásom«, koje je odredilo i njegov politički angažman. Ali, iz ugla više književnih efekata, ova »životna« podloga - Bihnerovo zanimanje za sociološku i patološku stranu Vojcekovog slučaja - daje nešto drukčiju sliku. Bez obzira na razlike među akterima - koji ni u kojern pogledu ne čine homogenu grupu - ono što sporedne scene saopštavaju u osnovi je sasvim slično. Uprkos nekoj vrsti realističke osnove, lokalna scenska radnja ne prenosi nikakav realistički sadržaj. Scenski okvir, naprotiv, samo pruža motivaciju za udaljavanje od realističkog. Tako se u prvoj sceni scenske grupe 1, u monologu vašarskog maestra, kroz jednu cirkusku tačku, konja odevenog u Ijudsku odeću, životinjskom daju atributi koji se, inače vezani za Ijudsko biče, javljaju kao negativna suprotnost maskiranoj životinji. U uličnom susretu doktora i kapetana [PP, 9], doktor se raduje kapetanovoj apoplektičkoj konstituciji pošto u njoj vidi polje za naučni eksperiment. U krčmi [SG 2, 4 i PP, 11] pijani kalfa proveda s kafanskog stola i u božje ime oglašava vulgarnu kőrist Ijudskog postojanja. Lestvica vrednosti drastično se obrće, umesto stvarnih osećanja prazna sentimentalnost udružuje se s grubom agresivnošću [»bratac, da ti prosviram rupu kroz spolovilo? Prijateljski?«, »dođe mi da plačem [...], bure od kišnice da napunim« i sl.]. Dosledno groteskna stilizacija stvara prirodan kontrast za - eksplicitno i implicitno obezvređivanje osnovnih čovekovih vrednosti i poricanje svakog smisla Ijudskog života. U sklopu išćašenih scenskih minijatura, apsurdne i ahumane rečenice kao »čovek, životinjski čovek, a ipák životinja - bête« [SG 1, I], »od čega bi živeo seljak, od čega bravar, od čega obućar i lekar da bog nije stvorio čoveka?« [PP, 11], ili »ako bog då, te vam se jezik delimično oduzme proslaviéemo se besmrtnim eksperimentima« [PP, 9] projektuju sliku jednog izvitoperenog, nakazanog sveta, koji je - pored toga što je nakazan - još i zadovoljan svojom nakaznošću. Njihov skurilni cinizam nije izraz subjektivnog doživljaja nego parodija doživljavanja. Parodiran je i nácin opisivanja i sadržaj opisa. Svet oko Vojceka više liči na iskeženu masku nego na lice. Nasuprot tome stoje Vojcekove scene. Kao i prethodne, snažno stilizovane s istim ciljem odvajanja od realističke pozadine, one govorom doživljaja govore o postojanju doživljaja. Otuda i njihov mračan, ozbiljan ton: umesto grotesknog šegačenja, Vojcek zna za stvarnu nesreću i sposoban je da identifikuje sopstvenu patnju. U tumačenjima Bihnera uobičajilo se mišljenje daje Vojcek u svom socijalnom üboštvu i duhovnoj priprostosti nemušt, lišen moći suvislog verbalnog izražavanja. Takvo uverenje

URBAN ANDRAS/PHOTO RADOVAN BELESUN