Bitef

indikaciju«. U delu koje je do te mere stilizovano bilo bi dosta nelogično da izjave poput navedenih zadrže samo svoje doslovno značenje. Ako junak već izgovara rečenice »Nešto što ne shvatamo. Ide tiho, to što nam uzima razum«, onda iz toga ne sledi samo da mu je razum uzet, nego bar donekle i uviđanje uzroka tog dogadanja. Po Krapovom mišljenju, usamljivanje i izolovanje reči, njihovo opsesivno ponavljanje, kao i opsesivne predstave same, simbolizuju Vojcekovo unutrašnje stanje, njegovu nemoč da se suprotstavi iskušenju koje ga je već uzelo pod svoje. Radnja drame za Krapa je ispunjenje sudbine nad čovekom koji se, budući da ne vlada sobom, gubi u svom kriminalnom činu. Jezički izraz toga je konfuzan govor kao izraz pometene, razorene, sebi samoj nepojmljive duše. Уојсек koji ništa ne shvata i koji slepo poseže za nožem da übije samo je bogalj, pred svetom u kojem živi koliko i pred sudbinom. Ako se tako shvati, njegov iskidani govor gubi vrednost doživljaja i nema cime da se suprotstavi onome čemu - bar stilski, pa bi trebalo i značenjski - jeste suprotan. Ta suprotnost bi u Krapovom ključu bila disfunkcionalna, dva stilski suprotstavljena toka drame definitivno bi se razdvojili kao da pripadaju zasebnim celinama. U prvom rukopisu, u »scenskoj grupi 1« nalazi se jedna jedinstvena scena, karakteristična za gotovo sve aspekte Bihnerove dramaturgije: za prividnu nepovezanost i autonomnost pojedinačnih scena, za logiku otvorenog kraja i najzad za osobenu tragičnost Bihnerove književnosti. U toj sceni baka, koja u dram i postoji samo kao glas, ne i kao hk, pripoveda okupljenoj deci priču o jednom sirotom detetu, bez roditelja i samom na svetu. Kod Bihnera, »samo na svetu« ne znači bez ikog svog, kao inače u pričama te vrste. o kojem govori baka jedino je živo biće, oko njega sve je mrfvo. Pošto je najpre plakalo noćima i danima, dete na kraju krene na nebo, prema mesecu koji mu se Ijubazno osmehuje s visine. Ali, kad stigne na mesec, ispostavlja se da je on samo jedan truli komad drveta. Dete onda pode prema suncu. Sunce je, medutim, samo uveli suncokret. Zvezde su, opet, male zlatne mušice pribodene na nebeski svod kao što svračak pribada insekte na trnov grm. Onda se dete vrati na zemlju. A zemlja je bila samo prevrnut noćni sud i dete je bilo »sasvim samo« i selo je i plakalo »još sedi i place, i sasvim je samo.« Ova scena jedina u prvom rukopisu nema nikakve veze sa razvojem radnje i u fabularnom pogledu sasvim je nezavisna. Zbivanja teku mimo nje. Ali, drama je se ne bi mogla lako lišiti. Svi interpretálod se slažu da »bakina bajka«, kako se priča 0 nesreénom detetu najčešće naziva, predstavlja metaforičko jezgro drame, onu »integracionu tačku« koja, prema Klocu, u otvorenoj dramskoj formi povezuje mnostvo različitih perspektiva. Integracionoj tački u neku ruku pripada uloga koja u zatvorenoj drami ima kraj: kao što se tu sve uloge tek na kraju definitivno raspoređuju u odnosu na glavnu i smisao tih veza i junakovog delanja postaje u potpunosti proziran, tako se heterogene fabularne 1 smisaone niti otvorene drame u integracionoj tački povezuju i obrazuju jedinstvenu smisaonu celinu. Po opstem uverenju, bakina bajka je metafora Vojcekovog

položaja - njegove usamljenosti, napuštenosti i jada »u jednom svetu gde nema ni opštenja s drugim ni spasenja«. Potresnu sliku deteta koje place u potpuno mrtvom i pustom prostoru lako je dovesti u vezu s glavnim junakom drame, pogotovu posle übistva Mari, ali i pre njega. Osim toga, svojom metaforičkom strukturom i obuhvatanjem sveta u celini, ona se i formalno podudara s Vojcekovim metaforičkim govorom, u kojern je kataklizma takođe sveopšta i konačna. I dalje, bajka naglašava kontrast između Уојсека i sveta, istaknut stilskom opozicijom o kojoj je bilo reci. Reditelj Matijas Langhof kaže: »Ona se ruga uobičajenim bajkama, njihovom smislu, njihovoj funkciji, njihovoj poruci... Ona je cinična i zla. Provocira čin koji teži oslobodenju i buni se protiv agonije patnje, jer prethodi kao poslednji izazov, Vojcekovom übistvu Mari.« U toj »bajci« zaista nema ničeg utešnog. Sve čime je dete okruženo ružno je, hladno, ravnodušno. Dete pati, ali saosećanja néma niotkud, a ni izgleda da patnja ikad prestane. Bunt u pravcu oslobođenja, o kojem umesno govori Langhof, besmislen je, i to ne samo kada se meri mogućnošću promene. Bajka završava prezentom: na kraju priée, dete - samo samcato - i dalje place. Ta slika ne izaziva sažaljenje nego užas. Otvoreni kraj Bihnerovih delà podvlači bespomoćnost tog užasa. Bakina bajka ukazuje na još jedan važan momenat: privatnost patnje. Junakova nesreća uvek je ograničena na područje ličnog, svet u njoj ne učestvuje i za nju se ne zanima, ősim kao za senzaciju. Na kraju prvog rukopisa Vojceka, »scenske grupe 1«, sudski poslužitelj radosno komentariše »dobro, übistvo, pravo übistvo, lepo übistvo, kakvo se samo poželeti može, odavno nismo takvo imali« . Na Dantonovom pogubljenju jedna žena dovikuje palom vođi, »Ej Dantone, teraj sad blud sa crvima«. To nisu čak ni reči cinizma, nego potpune ravnodušnosti, i pokazuju da, za »svet«, junakova nesreća uopšte nema značaja. Pojedinačna patnja, u širokom rasponu - od Sen Žistovih milenijarnih vizija, sankilotske želje za krvlju, Vojcekovog »Ali, Andres, beše jedina«, Dantonovog otrežnjenja i Lusilinog ludila, do usamljenog detinjeg piaca na kraju bakine bajke - samo je marginalni događaj bez posledice, bez uticaja i bez ikakvog stvarnog traga u svetu koji ju je, doduše, izazvao, ali svejedno ide svojim putem, mimo nje i sasvim nezavisno od nje. □ Drinka Gojković

Autizam Bolesna zauzetost pojedinaca vlastitom ličnošću i njenim unutrasnjim problemima, praćena nedostatkom smisla za stvarnost, bijegom u svijet maštanja i potpunom ravnodušnošću prema drugim ljudima. □ Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1977.

БIТСГ26