Bitef

bez problema se uklapa u sliku antijunaka, prvog junaka velikog nemačkog tragičkog pesništva koji je koturne područje uzvišenog - u svakom pogledu ostavio daleko za sobom. U tekstu drame ono nalazi uverljivu potvrdu u scenama duboke Ijubavne uznemirenosti - iskidanim, alogičnim i agramatičkim, konfuznim, diskontinuiranim redma i rečenicama. Scene kakva je »Polje« [PP, 12] »Žešće, još! Žešće, još! Umiri se, muziko! [...] Šta, šta govorite? Glasnije, glasnije! Izbodi, izbodi vudcu...« zaista su pre izražavanje osećanja nego jezičko saopštavanje. U takvim trenucima, kao što kaže Helmut Krap, jezik menj a svoju funkciju saopštavalačkog izražavanja i postaje ekspresija. Međutim, akcenat, dni se, ne leži toliko na neartikulisanosti nego na intenzitetu doživljenog duševnog potresa, naspram jednog sveta u kojem su i duša i doživljaj odavno izgubili svaku vrednost. Premda je, u celini gledano, emocionalan a ne intelektualan, Vojcekov govor, čak i kad iraa isključivo ekspresivni karakter, ne zadire do kraja u područje iracionalnog. Sklonost vizijama, idejárná o slobodnim zidarima i glasovima koji dolaze niotkud - kod Vojceka »iz života« tek manifestacija psihičkog poremećaja - kod dramskog Vojceka je pre deo naglašene emocionalnosti, grozničave preosetljivosti koja se onda prenosi ili u stakato-ritam govora, ili u globalne metafore o prirodi sveta. Zahvaljujud ovom zaista višeznačnom jezičkom balansiranju, Vojcek nije postao ni socijalna drama, ni psihopatološka studija. Bihner se dobro čuvao da od svog obespravljenog junaka ne napravi bogalja. Pomenuti scenski kontrast pre nam nagoveštava da je übogaljen svet oko Vojceka nego da je to on sam. Jezički plan to živo pokazuje. Vojcekov govor verbalno je znatno oskudniji od makabrističke brbljivosti njegove okoline, ali je svejedno neuporedivo suvisliji i sadržajniji od njih. To je govor metafore, u kojoj se opet ogleda doživljaj, ali sada opštiji doživljaj prirode i sveta, pa i sopstvenog položaja u njemu. Kada ne izražava neposredno uzbuđenje, taj govor opisuje svet u globalnim metaforama kője i ovog puta više deluju na emocionalnom nego na intelektualnom planu. U prvoj sceni »privremenog prepisa« gde se čudna tišina u Vojcekovom unutarnjem uhu smenjuje s jekom trubalja kao na sudnji dan, Vojcek sluti kraj sveta; »Tišina. Sve je tiho. Kao da je svet umro.« Apokaliptički doživljaj prirode [»nebo u plamenu, zemlja hud kao da huče trublje«] ima osnovnu motivaciju u fiks-ideji o slobodnim zidarima, ali je značenje metafore i tu, kao i inače, daleko prevazišlo tesni okvir duševne poremećenosti iz kője povremeno prosijava mudrost. U razgovoru sa doktorom [SG 2, B], koji se buni što Vojcek nije poštovao njegovu naučnu hipotezu da je »musculuc contrictor vesicae« u vlasti volje, pa je urinirao pre predvidenog vremena, Vojcek najpre blagorodno odgovara: »Eh, gospodine doktoré, priroda, kad priroda hoće svoje«, a onda prelazi na opis koji nema veze sa prethodnim razgovorom: »Kad se svet toliko smrad da moraš rukama da pipaš po njemu, da misliš stanjio se u paukovu mrežu.« To je odgovor na doktorov naučni pristup u kojem se Ijudska sloboda svodi na volju da se kontroliše uriniranje, a Ijudska dobrota na korišćenje čoveka za

eksperimente s ponižavajučom dijetom i vršenjem prirodnih potreba po komandi - pristup koji će dovesti do »revolucije u nauci«. Istovremeno, svet kao paukova mreža za Vojceka je sve - od njegovog položaja zamorčeta, koji mu donosi neku paru, do Marijine preljube, koja njegovom trpljenju oduzima svaki smisao. Njegove reči »Ej, mi jadni Ijudi.« [PP, 5] imaju prizvuk metafizičkog vajkanja, pogotovu kad posle njih usledi: »Ako bismo i stigli u nebo, morali bismo da pomažemo tamo odakle grmi.« Nemogućnost protesta u ovom životu - spletenost u paukovu mrežu - traži izlaz bar u onom životu, u grmljavini s nebesa, koja zbog ovostrane nepravde treba da zatrese sav svet. U prvom razgovoru u korne govori o sumnji u Marijinu vernost [SG 1, 4] Vojcek kaže Andresu: »Moram da idem, da vidim.« Andres pita: »Šta hoćeš?« »Napolje!« Kojom se logikom rukovodi ovaj odgovor? »Napolje« - ako je dopušteno parafrazirati metafom može značiti samo: iz sopstvene kože, tačnije - iz sopstvenog sveta. Ako se jedinstvo drame traži u lajtmotivskoj upotrebi pojedinih red - na primer, »crveno«, »vruée«, »hladno«, »nož« - kője, smatra se, povezuju nepovezane scene i stvaraju jedinstvenu atmosferu, ne treba previđati ni lajtmotivske slike u Vojcekovom ekspliciranom doživljaju. Izražavanje u metaforama, kője ne obuhvataju samo jedan segment života nego svet u celini, život u celini, čoveka i njegovu egzistenciju, dominantna je odlika Vojcekovog govora u svim scenama gde nije reč o neposrednim izrazima ranjene Ijubavi. Te metafore suviše dosledno - književno dosledno - prenose mračan, apokaliptičan, tajanstven doživljaj da bismo ih mogli shvatiti samo kao izraz poremećene svesti. One, doduše, nisu proizvod intelektualnog uvida, jer takav Vojceku ne bi ni bio primeren. Ta halucinatorna groznicavost u primanju spoljašnjih utisaka, koja napušta područje racionalnog pre je povod za Vojcekova osećanja i vizije nego njihovo potpuno objašnjenje. Kao što su rečenice »Izbodi, izbodi vučicu« diktat unutrašnje unesrećenosti zbog Marijine preljube, a glasovi koji na izgled dolaze niotkud, iz zemlje, iz vetra, zapravo glasovi njegove sopstvene duše, tako su i metaforičke vizije proizvod njegovog unutrašnjeg oka u kojern se projektuje jedna šira, egzistencijalna unesrećenost. Ta unesrecenost nije, razume se, nešto što postoji samo za sebe, literarno proizvoljno i slučajno. Ona se, naprotiv, pokazuje na fonu groteskne ispražnjenosti i naopakog sklopa vrednosti, predocenih scenama iz suprotnog stilskog registra. Cilj stilske opozicije upravo i jeste da stvori kontekst u korne se ta nesreća odigrava i koji je svojim osobinama, svojim negativnim kvalitetom, posredno objašnjava. Vojcek je - iako eksplicitnog sukoba nema - u sudaru sa svetom u kojern živi i táj sudár ima fizičke koliko i metafízicke konotacije. Emocionalna ako ne i intelektualna predstava o tom sudaru izražava se kroz literarnu diferenciranost njegovog govora. Shvatanja koja imaju u vidu samo jedan vid tog govora, njegovu stakato-varijantu sa slikom noža i glasom koji insistira »izbodi, izbodi«, postupaju, reklo bi se jednako jednostrano kao i ona koja imaju u vidu samo »socijalnu