Bitef

kad vas roditelji ožene, a vi i ne poznajete devojku, pa se posle zavolite«. Plod te ljubavi, u Stankovićevom slučaju, to su oko trideset dramskih i vise od sto pedeset lutkarskih predstava. To su, zatim, lutkarski komadi koje je napisao [2l], pa prevodi lutkarskih komada sa engleskog, francuskog, italijanskog, češkog i nemačkog, pa studije i rasprave o lutkarstvu, pa koautorstvo u udžbeniku »Uvod u

MITOVI BALKANA/PHOTO SfíDJA MIRKOVIĆ

MITOVI BALKANA

lutkarstvo«. »Lutkaje instrument na komé se svira dušom«. Stanković o lutkama razmišlja pesnički, kao što im i prilazi. Uostalom, iskustvo mu kazuje da jezik lutaka najbolje razumeju upravo pesnici i deçà. Oni su sposobni da se predaju jednostavnim emocijama. Suština Stankovićevog rediteljskog angažmana i jeste u tome da »maksimumom izraza uz minimum tehnike« izazove te emocije. Neko je jednom rekao da se »Hamlet« može igrati i za trogodišnje dete. Stankovič nije napravio taj eksperiment, ali je shvatio moć lutke koja se obraća detetu: »Onako mala, neugledna, bez psihologije, ipak je jača i moćnija od živog glumca«. Shvatio je još nešto; da je lutka produžena ruka glumca. Susret živog glumca i lutke na sceni ne ostavlja Stankovića ni u teorijskoj, ni u praktičnoj dilemi. Budući da su slabi,

ili nikakvi, izgledi da se lutka i živ čovek identifikuju, ostaje da glumac pokuša, koliko to može i ume, da se približi lutki. U tom smislu, u predstavama koje režira, Stanković ne predviđa ni mogućnost da se lutka, u svojoj nadmoćnoj poziciji, nađe ugrožena. Glumca u odnosu na lutku on rado upoređuje sa glumcem koji govori filozofski tekst: u oba slučaja glumac je u drugom planu.

Sa »Mitovima Balkana« ta se ideja ne radikalizuje, već samo osnažuje. Pri tömje gotovo od sporednog značenja eventualna zamerka kako je to predstava koja, formalno, ne spada u lutkarsku, mada se, s druge strane, ne bi moglo sa sigurnošću tvrditi da je njena osnova dramska. Stankovié je sklon da je svrsta u neodreden pojam »koreodrame« koja je, po njegovom osećanju, najbliža jeziku lutkarstva. Teatar je, u svakom slučaju, u temelju onoga za čim se u predstavi poseže i na čemu se ona gradi. Nije, napokon, od naročite važnosti ni to što sam naslov donekle zavodi na pogrešan trag. Nije, u suštini, reč o mitovima, već o jednoj vrsti etnografsko-foklornog teatra koji se nadahnjuje parateatarskim oblicima. Ono što je u tom teatru lepő, i duhovito, i poeticno, i uzbudljivo jeste upravo njegova umešnost da te oblike preobražava, da im

MITOVI BALKAN A

MITOVIBALKANA