Bitef

daje dublji smisao, da povezuje magijsko i ritualno u njima. Kako to radi Slavoljub Stanković? Između dva dečja piaca, kao između dve spojene tačke na jednome krugu, raspoređene su síiké obreda kojima se, čovek i priroda u stalnom nadigravanju, prerušavaju, prepoznaju, začikavaju. Ogromni ćupovi (lutke!) pretvaraju se u pokretne skulpture, kao zamotuljak tek rodenog deteta

MITOVI BALKAN A

MITOVI BALKANA

kameni lik pretka iz Lepenskog vira, sklupčan, ribljeg pogleda, usta otvorenih za čuđenje ili nemoć, pokreće se u ritmu nekog tromog, teškog kola. Zatim se u menama godišnjih dóba menjaju forme njihovih manifestacija u slikama tople naive. Na kraju se iza belih ploča, na kője je palo jarko sunce, valjaju užareni brodovi. Ili to rekom, možda, plutaju sveće usađene u brežuljkasta postolja? Dodole prizivaju kišu, i kiša dolazi, klepeću zimske klocalice, žanje se i venčava, krkače nosi sin ostarelog, beskorisnog oca da bi mu preko pogače razmrskao glavu, pre nego što opet zaplaée dete, na početku novog života ili nőve civilizacije. U četrdeset pet minuta sastavija Srboljub Stankovič krajeve života i vekova, kao da veže nisku uspomena na sve ono što je u paganskim obredima, običajima i igrama sačuvalo

isceliteljski dodir sa silama nemerljivim i nesaznatnim, gde je čovek mali, a priroda velika, moćna, hirovita i opaka. Gde su tu glumd, a gde su tu lutke? Pitanje bi, možda, bilo umesno postaviti pre početka predstave, na njenom kraju ono je izlišno. Ona, pre svega, crpe magijsku snagu grade od kője se podiže. U tom pogledu, zapažanje Lazara Trifunovića da je u odnosu deteta i lutke sačuvano

detinjstvo čovečanstva moglo bi se, u bliskoj vezi sa ovom predstavom, prevesti u »relaciju sa silama prirode i kosmosa«. Što je priroda prisnija Stankovićevom osećanju nego kosmos, ne znači daje njeno magijsko delovanje suženo. Znači samo to daje u dodiru s prirodom Stankovićev teatar u samom srcu čovekove drame na ovim prostorima. □ Feliks Pašić

MITOVI BALKAN A

MITOVI BALKAN A

СIТСГ26