Bitef

ti dam u naruč?« Drugi rekne: »Zašto ga nijesi naoružao? Ako nemaš mača, zašto mu nijesi kakvu dugu pripasao uz bedricu« itd. Crnogorci su se njima ovako podsmijevali, a oni su obojica mislili, i gotovo misli svoje pokazivali: »Čekajte vi, doči će vrijeme, kad će te se vi tijeh riječi stiđeti«. Kad se Ijudi tako malo po malo prevare za taj važni glas, sługa ostavivši Maine, prede opet u Crnu goru, i stane javno govoriti, daje ruski car Petar 111., i daje dośao da Crnu goru i sve Srbe izbavi od Turaka, no da bi se to [kao tobože u tajnosti] lakše ućiniti mogio, zapovijedi da ga ne zovu Carem Petrom, nego malijem Ščepanom [je li mu ovo bilo ime pravo, ili je i ono izmišljeno, ja to nijesam mogao doznati; ali ćemo ga od sad tako zvati, kao i Crnogorci što ga zovu i današnji dan]. Kako je Vasilije bio u Rusiji umro, a Sava star i slab čuvao manastir na Stanjevićima, to mali Śćepan nije mogao u zgodnije vrijeme s ovakvijem glasovima doći u Crnu goru. Istina da se Sava trudio koliko je mogao Ijudima dokazati, da je Ruski Car Petar 111 umro, i da je mali Śćepan laža i varalica; no to ne pomogne ništa. Crnogorci, kao i svaki prosti Ijudi koji po svemu svijetu cesto vole najsmešniju laž, nego golu istinu, priznadu malog Šćepana za Ruskoga Cara, i prime ga za svoga gospodara i upravitelja, i on kao njihov pravi gospodar stane im suditi, zapovijedati i upravljati; i da bi u narodu vlast svoju još bolje utvrdió, otide s nekoliko poglavica na Stanjeviće pa mitropolita Savu zatvori, kaluđere sve rašćera a manastirsku stoku pokolje, pa razda Ijudima, te pojedu. Kad se razglasi da je Ruski Саг Petar u Crnoj gori, naród se Srpski i po okolinama njenijem stane buniti. Tadaśnji srpski [poslednji] patrijarh pošalje mu konja Brnjaša na poklon. Brđani, istina nijesu ni dósad svi nigda, kaoni Crnogorci, bili prava raja Turska, ali su se tada opet, neki od straba, a neki radi mita, kője su im Turci kašto davali, uza njih držali; no sad se na ovake glasove i oni od Turaka odmetnu sasvijem, i sjedinivši se s Crnom gorom, priznadu maloga Śćepana za svoga gospodara. Takove se misli i želje pokažu i u susjednome Mletaćkom priraorju, no Mlećići na juźnoj strani od Kotora utišaju bunu bez krvi; ali s Rišnjanima otvore čitav mali rat. Nekakav stari kapetan Rusanski Petar Džaja, koji je negde i u Rusiji išao, napiśe malomé Šćepanu knjigu, te mu kao Ruskome caru cestita dolazak u one strane i pošalje mu na dar Rusanjske haljine i nešto od oružja. Kad to ćuje Mletačka vlast, ona dozove u Kotor i Džaju i joś dvojicu Kapetana, Ćelovića i Kordu, pa ih stane zato barati i boriti, kao da su nevjerni svojoj vlasti; oni se na to stanu pravdati i odgovarati i tako rijeć po rijeć upravo se svadé sa Sopraprovidurom, i u takoj svadi rastanu se. Poslije toga pozove ih Sopraprovidur opet u Kotor, no oni, bojeći se, da ih ne zatvori, ne smjednu otići, a kad ih triput tako uzalud pozove, onda pošalje u Risanj majora sa 40. soldata, ne bi li ih kako domamio ili na silu doveo. Oni majora u Risnu doćekaju lijepo, a kad pode da odlazi, doprate ga svatri Kapetana do vode, onda major namigne na soldate, te ih svu trojicu spopadnu, da uvuku u lađu, no kako ih stane vika i pomaganja [»ko je vitéz i brat Rišnjanin«] Rišnjani, koji i danas pod oružjem žive, a onda

se još dogodi nekakva svadba, navale te ih otmu, i major sa soldatima jedva uteče na vodu, i ispračen s obalę iz pušaka uteče u Kotor. Sad Rišnjani postanu pravi odmetnici i buntovnici, i poslije nekoga vremena uđu pod Risanj Mletačke galije i izvezu na suho nekoliko hiljada soldata; no Rišnjani se zatvore u svoje kamenite kuce, i stanu se braniti, i posto pogine vise od sto soldata [a od Rišnjana samo jedna žena] soldati pobjegnu u galije. Kad Mlečiči vide, da se ni tako ne može ništa učiniti, i da se vise kvari, nego popravlja, onda dozovu Kordu [koji je te godine bio Kapetan od Komunitade] u Kotor na vjeru; kad ga Sopra-providur zapita, zašto pobiše toliku duždevu vojsku, on mu odgovori: da se oni s duždevom vojskom nijesu bili, nego daje nekakva vojština nagazila iznenada da ih pohara, a deca skočila te se pobiła, i ko što odnio. A kad ga zapita, bi li se oni tako i za Dužda tukli, i on mu odgovori, da bi, onda im se svima oprosti sve. Ovakovi događaji odnesu glas о malomé Šćepanu ne samo u Mletke, nego i u Carigrad i u Petcrburg. Govori se da su se Turci i Mlečiči tužili Rusima, kako se u Crnoj gori oglasilo nekakav čovek pod imenom Ruskoga Cara, te im Ijude po granicama buni i uznemiruje i molili ih da bi oni kako Crnogorce od te laže izbavili. Takodvor Ruski pošalje kneza Dolgorukoga u Crnu goru. Kad poslanik ovaj dođe к mitropolitu Savi, Šćepan se mali desi u Crmnici, đeje ponajviše i sjedio; tako oni odmah sazovu poglavare i mnogo naroda prostoga na Cetinje, te im Dolgoruki każe, daje Ruski car Petar umro, i daje Śćepan mali laža i varalica, nego oni da ga ne slušaju i da ga se produ. Crnogorci vjeruju to sve Dolgorukome, i obreku mu da vise neće da znadu za maloga Śćepana, kao za starješinu svoga; no kad se sjutra dan mali Sćepan sa svojom pratnjom pomoli od nabije Riječke к Cetinju, i po ondašnjemu običaju oglasi dolazak svoj iz pušaka, oni mu svi s Cetinja odgovore iz puśaka, i potrčavši mu na susret stanu vikati: »Blago nama i sad i do vijeka, evo gospodara našega!« No pored sveg toga kad mali Sćepan dode na Cetinje, Dolgoruki i mitropolit Sava zatvore ga u najgornji kat od kule, u kojoj su oni dőlje sjedeli i pöstave stražu oko njega; no to njega ni malo ne poplaši, nego mu još dade zgodu, da Crnogorcima i samijem ovijem zatvorom pokaže, daje on car Petar: kako je bio zatvoren više Dolgorukoga, tako stane stražarima svojijem govoriti: »Vidite da i knez Dolgoruki priznaje, da sam ja Ruski car i njegov gospodar, jer da to ne priznaje, on mene ne bi vrgao vise sebe, nego niže sebe«. Kad Dolgoruki vidi, da maloga Śćepana ne može nikako kod Crnogoraca omraziti i njih od njega odvojiti, on se vrati natrag; a njih ostavi, kao što ih je i našao; još se prìpovijeda, da gaje mali Šćepan ispratio do Kotora, i vrativši se natrag, donio ne samo od njega Crnogorcima knjigu, u kojoj im ga preporučuje da ga slušaju, kao i do sad, nego i na sebi Ruski mundir, koji mu je on poklonio; no je li to zaista bilo od Dolgorukoga, ili je mali Sćepan po ostalijem svojijem lažama i prijevarama i to oboje izmislio i naćinio, ja ne znam. Može biti, da bi i sami Turci imali sad opet dovoljne