Bitef

uzroke, da gledaju na novo, kako će Crnu goru pokorit, iii Crnogorce istrijebiti; a kamoli ako su ih [kao sto se misli] i Mlećići na to nagovarali. Ele Sultan Mustafa 111 zapovjedi te 1768. godine udare na Crnu goru tri vezira: Bosanski, Skadarski i Rumelijski; a Mlećići u isto vrijeme namjeste svoju vojsku pored sve Crnogorske granice od Grahova do Turske Arbanije, a glavni logor ućine u polju Budljanskome. Misli se, da su Mlećići ovo činili zato, da Crnogorcima ako bi ih i sad Turci nadvaladali, kao prije Cuprilić, ne dadu bjeżati na svoju zemlju. Crnogorci pripovijedaju, daje Turske vojske, u sva tri vezira bilo 180.000. Bosanski vezir udari od sjevera [od Nikśića], Rumelijski od istoka [od Podgorice], a Skadarski na Crmnicu. Crnogorci su se junacki bramii na sve strane, kaono ti Ijudi oćajani, koji se ne biju ni zašto drugo, nego za smrt iii život; no staje mogło ućiniti njih desetak hiljada tolikoj carskoj sili? A joś za vécu nesreću svoju Crnogorci nijesu imali ni dźebane dosta, jer su je i dósad iz Mletaćke države kupovali ponajviše, a sad, imajući i Mlećiće za neprijatelje, tako se zabrani da se nikako nije mogio dobiti. Tako Turci poslije strašnijeh bojeva, udu u zemlju sa sve tri strane, popalę i poharaju mnoga sela i plemena, a i roblje desto zadobiju; ali na Cetinje ne mognu prodrijeti. Turci słabo kad mogu s velikom silom udariti prije poiovine Ijeta, a sad su se malo još bili i zadocnili, te su udarili u mjesecu Avgustu; a u ovome pregonjenu s Crnogorcima produ im tri mjeseca dana, i tako nastanę zimno vrijeme kad Turci słabo vojuju i po Ijepšijem zemljama, a kamoli po Crnogorskijem krševima. U tom joś Crnogorskom srećom 2. Nojemvrija udari grom i u Mletački logor kod Budve i u Turski u Crmničkom polju, a na sjevernoj strani Crnogorci otmu džebanu, koja je išla Veziru Bosanskome na Kćevo. Kad Turci to sve ćuju i vide oni udare natrag, a Crnogorci jedni pristanu za njima, a drugi stanu ispadati preda njih, te ih pošteno isprate. Tako prava Crna gora ostane i sad, kao i dósad, a Brda se odreku maloga Šćepana i ostanu opet s Turcima. Prije ovoga vojštenja Turskoga, mali se Sćepan falio, da se ne boji Turaka, i, ako bi udarili, da će ih rascerati nekom vatrom, koju će iz sebe pustiti; no o njegovijem poslovima uz obranu słabo se sto vise pripovijeda, nego daje od strane Hercegovačke kopao nekakve šanćeve, koji se i do danas još zovu njegovijem imenom. Turci su Crnogorcima poručivali, da sad vojuju na njih samo radi maloga Sćepana, i iskali su ga, da im se preda, pa da ih ostave na miru, no Crnogorci ga nijesu celi dati, a opet su radi bili, koliko je moguće, Türke üblažiti i zamamiti; zato ga negđe sakriju, a Turcima odgovore, daje nekakvome boju poginuo, i da bi im se to bolje vjerovalo, pośalju im njegova konja Brnjaśa. No poslije ovoga vojevanja s Turcima, Crnogorci ga već nijesu više poštovali, kao prije, a joś na vécu njegovu nesreću razbijajući nekakav kamen barutom, izgubi oći, i ostane slijep, i tako je poslije življeo u manastiru u Crmnici. No Turci su żeljeli da ga ni slijepa néma na svijetu; zato Skadarski Vezir Mehmed-paśa, pośalje u Crmnicu nekakve svoje robove Grke, koję je iz Morije bio doveo, da ga übiju, a zato im obreče ne samo da

će ih pustiti iz ropstva, nego još i da će ih obdariti. Kad ovi dođu malomé Šćepanu, oni mu kažu, da su pobjegli od Turaka iz ropstva, i jedan od njih, koji je i ime Srpsko Stańko na sebi donijo, tako mu ornili, da ga uzme za slugu, i po tom malo po malo tako mu se ulaže, da mu je vise vjerovao nego i korne drugome. Kad jedanput mali Ščepan napit poslije objeda zaśpi, Stańko ga zakolje, pa zatvorivši vrata od njegove sobe, kaže ostalijem kućanima, da ne viču i ne lupaju, jer je gospodar nešto metnuo na oći, pa spava, i zato nikoga, da ne puśtaju к njemu, dok on ne dođe; po tom manastiru stajało, pobjegnu u Skadar. Kad ostali kucani obiju sobu, i uđuE njemu, ali imaju šta viđeti! on mrtav u krvi leži u postelji. Tako mali Sćepan svrši svoj život, a njegovome krvniku Mehmed-paśa pokłoni nekakve toke, za kője se pripovijeda, da su poslije nekako došle u Crnu goru, de se i sad u nekoga nalaze. Šćepan je mali bio svega u Crnoj gori oko šest godina; a kad je došao onde, bilo műje oko 30. godina. Pripovijeda se, da je zaista u licu bio nalik na Petra 111. i može biti da mu je to neko rekao, pa mu tako došlo u pamet, da kaže, daje on taj isti. Istina daje sto se nauke tiče, bio pravi prostak, i może biti, da nije znao ni citati, jer nìko nije mogao kazati, da gaje kad video de cita ili piśe; ali je Crnogorce znao upravljati vrlo dobro. Još u početku svoje vlade zapovijedio im je na Cetinju na skupštini, te se između sebe pomire oprostivši jedan drugome sve, što se tiče osvete; a iza toga je krivce sve globio, pa one novce poklanjao svojijem momcima i činovnicima; a da bi još veci strali zadao, objesi jednoga krvnika i jednoga lupeža [kradljivca], od čega se Crnogorci i Brđani toliko poplaše, da među njima postane takovi mir i pokornost к upravitelju, kako nigda nije bilo u onoj zemlji. Pripovijeda se da je na nekakav kamen kraj puta između Crne gore i Kotora metnuo deset dukata i jednu u srebro okovanu malu puśku, pa je to onde stajało toliko dana i danju i noću, a niko ga nije smijo dotaknuti, premda su Ijudi onuda prolazili jednako. Ovo Crnogorci i danas pripovijedaju za znak da bi se tvrde i pravedne vlasti oni bojali vise, nego ikakvi drugi Ijudi. Mitropolit Sava umre godine 1782, i za nasljednika njegova bio je odreden njegov sinovac Petar Petrovič Njeguš, i več je bio Arhimandrit; ali kako je patrijarha Srpskoga bilo nestaie nijesu ga imali de zavladičiti; i tako Crna gora ostane opet bez starješine. No sad, kad se već vise nije mogio čekati, otide Arhimandrit Petar preko Веса u Karlovce Srijemske, te se onde zavladiči; no po tom se ne vrati odmah u Crnu goru, nego otide opet u Bec, a odande u Rusiju; a odonud vraćajući se natrag udari preko Prajske. U tome Skadarski vezir Mehmed-paša videói Crnu goru bez ikakvoga starješine, podigne 1785. god. vojsku, te udari na nju, i kője s pomoóu toga, što naród nije imao upravitelja, kője s pomoóu mita i nesloge Crnogorskijeh poglavara, od kojijeb dekoji pristanu s njime, bez ikakve muke i pogibije prede preko nabije Ljeśanske i Riječke na Cetinje, onde zapali i pohara manastir, a tako i mnoga sela i plemena po nahiji Katunskoj iii popali i pohara, ili ucijeni i oglobi [kao