Bitef

carskog i kraljevskog nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge preuzvišene gospođe poknežene grofice Fiotek. U crno drapiranom dvorskom salonu stoje dva u crno zavijena sarkofaga. Onaj od poknežene grofice Fiotek za čitavu je stubu niži od nadvojvodinog, jer ni smrt po španjolskom ceremonijalu nije mogla da izjednači rang obične poknežene grofice i rođenog carskog nadvojvode. Crno drapirana klecala, goruće voštanice, vijenci. Sluge u crnini pale voštanice. Ugledni dostojanstvenici, skupocjene uniforme, dvorski ceremonijalni meštri, krema austijskog plemstva. Na svim licima izražaj duboke žalosti: žalost događaja njihova je lična žalost. Tu je dvorski savjetnik Švarc-Gelber, tu je Angelo Ajzner fon Ajzenhof, tu je konte Lipaj, Dobner fon Dobenau, dvorski savjetnik Nepalek i kavanar Ridl. Tu su novinari, a jedan od njih vice: »Wo ist Szomory? Wir brauchen die Stimmung.« (Gde je Somari? Potreban nam je štimung!) I dok djeca umorenog nadvojvode klebe pred

sarkofagom i glasno plaču, dók kavanar Ridl tuguje s cvijetom austrijske eilte i plemstva, čuje se glas nekog novinara: »Schreiben Sie, wie Sie beten.« (Pišite, kako mole.) Ta tri najobičnija citata iz ratnih dnevnih vijesti zvuče ustvari, doista, kao najstrašnije izmišljotine. Bec je igrao veliku ulogu u pokolju i u ratnim pustolovinama izmedu Cetrnaeste i Osamnaeste, a to »bečko lice« i te strahote ratnog »austrijskog obraza« nije nitko spoznao istinitije od Karla Krausa. U vrijeme kada se »mačevi zamakahu u tintu, a pera u krv«, nijedan od bečkih književnika nije znao »glasnije ćutati«. »Ima li netko nešto da kaže, neka stupi naprijed i neka šuti«, u takvu je raspoloženju slušao Karl Kraus topove i tako je pisao svoju ratnu knjigu,' između medunarodnih proturatnih knjiga svakako najistinitiju. U ono vrijeme, što je vonjalo po gustoj čovječjoj krvi, kada su razlike između svakog pojma neke kakve-takve civilizacije i svakodnevne stvarnosti postale evidentne, Karl Kraus ostao je