Bitef

izoliran od svoje bečke sredine i dosljedno razuman, on nije nasjeo nijednoj laži ratnog zbivanja. Svi najstrašniji simptomi nepatvorene stvarnosti odražavahu se u lažima dnevne štampe, i bas tu laž dnevne štampe, táj nerazmjer između tragike onih, koji umiru na ratištima, i novinarskog govora, kojim se to umiranje pretvara u dobit izvanrednog izdanja, tu laž otkrio je Karl Kraus kao najveću laž takozvanog »junačkog i velikog vremena«. On je uzeo za svoju misiju da raskrinka sav táj novinarski posao i da skine masku s »velikog vremena«, te prosjedivši četiri godine u svojoj sobi, on je iz dana u dan rezao iz novina sve documente škarama, i od tih izrezaka lijepio karikature, spram kojih karikature Domijeove znače čistu romantiku. U to žalosno vrijeme kada su ratne trübe postale glasnije od truba gospodnjih, Kraus je gledao u ponore grada Beča mirnim pogledom učenjaka, i ako se u Beču našao netko, tko je spasao intelektualnu čast toga fatalnog grada u sveopćem ludilu, to je bio urednik »Baklje«, časopisa, koji znači kulturnohistorijski spomenik posljednjih dvadeset godina franciskojozefinizma. »Sve su ratne tajne« - za Krausa - »postale poslovne«, »tržišta pretvoriše se u ratišta« (i obratno), »duša čovjeka zavukla se u unterstand duše«, a »progrès je stao da napreduje s protezom, kamatnu stopu po stopu«. Zlato su Ijudi pretvorili u željezo, kuhinjske mužare i crkvena zvona prelili u topove, od bomba su komičari stvarali kuplete na daskama kabareta, a od petnaest hiljada mrtvih nastalo je posebno izdanje večernjih novina. I upravo to posebno izdanje novina postalo je za Krausa simbolom vremena: sitna kramarska duša, koja trguje politickim strastima, piskaralo klaonice, »bečki Zidov novinar« na blagajni svjetskog historijskog kriminala, koji notira pobjede i knjiži profite krvi i posebnih izdanja, koji izmlšlja laži i unovčuje fraze! Fakat, da se razvoj čovječanstva (po Krausu) podredilo razvoju ekonomskom, ostavio je čovjeku jedinu slobodu: da neprijateljuje. Stampa je najpštrije oružje u tom ljudskom neprijateljevanju. Stampa je póstala ratničkim zanimanjem, a reporter profesional, kao ratni dopisnik, vrši službu čovjeka, koji, javljajući požar kuće, stoji nad požarom i nad palikućom. Reporter, kao profesional, postao je palikućom, da bi mogao javiti što senzacionalniju vatru, jer od tih i takvih požara reporter živi, stvarajući od svog vatrojavnog poziva profite. Stroj suvremene

štampe nadrastao je snagu čovjeka, i kad bi Ijudi bili prisebni, izdevetali bi te glasnike rata i požara zbog slabih vijesti, kao što je i Sekspirova Kleopatra dala izlupati svog nesretnog vjesnika zbog žalosne vijesti o porazu. Ljudi, međutim, kupuju novine, obmanjuju se novinarskim lažima, i tako odjek novinarske riječi nadvikuje paniku i zapomaganje nad katastrofom. Razboljevši se od (formalističke) zamisli, da je suvremena štampa jedan od najvećih krivaca katastrofe, Kraus je od citata te ratne štampe slijepio knjigu od osam stotina stranica i tako od citata podigao spomenik, koji če tu štampu preživjeti za sva vremena, dók još po kulturnohistorijskim kronikama bude riječi o posljednjem medunarodnom pokolju. Problem književnog izraza bio je i ostao: kako da se suvremena tragedija operetne stvarnosti dónese nepatvoreno, istinito i zbiljski? Karl Kraus je to pitanje riješio: citatom. Önje citirao nepatvorenu stvarnost i pilijepio je u svoj ratni album kao izrezak iz jednog kriminalnog vremena. U tim izrescima ima humora, ali táj humor, to je »vlastito predbacivanje samóme sebi, što nije poludio kod svog zdravog mozga kao svjedok suvremenih stvari i događaja«. U tóm i takvom citiranju ima šopenhauerovske romantične mržnje na sve što je ljudsko, a oštrina toga gledanja ostala je bez takmaca. Georg Gros popne se kadikad do te vidovite bistrine. U torn gledanju ima i veselja, ali to veselje Krausovih pojava »rodeno je u bolu«. On je počeo stvarati svoj ciklus u vremenu, »kada su fraze stupale na dvije noge, a Ijudi samo na jednoj«, i koliko je god to promatranje dogadaja lokalizirano na Beč, na bečke prilike i na bečke ljude, ono baca sjenku na sve kontinente, jer je povezano s medunarodnim kvantitetima; to je dijagnoza jednog međunarodno bolesnog stanja, koje je isto tako haralo na svim ratištima i po svim pozadinama pune četiri godine. U nestrojevski šaljivom govoru bečkog dijalekta ima potencirane groze, pa kad Kraus opisuje korzo na bečkom Ringu onog krvavog augusta Devetstotinačetrnaeste, kad reporter!, fijakeri, bludnice, kradljivci i malogradani stvaraju od rata prve viceve, to se u tim vicevima začinje polagan i neprimjetljiv užas što raste iz stranice u stranicu. Najprije šeću gospoda aktivni oficiri Novotni i Povolni i Pokorni po Ringu sa španjolskom trskom u ruci, promatraju žene i razgovarajući o najplićim budalaštinama, najprije sjedi gospodin ministar predsjednik u svom olimpijskom miru u kavani i