Bitef

Skoplju 25. aprila 1969, godine. Diplomirao je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Skoplju, u klasl Gorana Stefanovskog gde je sada asistent za predmet Filmski i tv-scenario. Izvedeno je njegovih pet drama: Balkanski vampir (1989. Mladinski otvoreni festival i Fakultét dramskih umetnosti), Siljan-roda (1 991, Mladinski detski teatar, Skopl e), Džin i sedam pafuljaka (1992. MOT; Skop je i Veles), Balkan nije mrfav (Balkan is Not Dead, 1 993, Bitolj, nagrada za najbolji domaći tekst na festivalu u Prilepu) i Bure barufa (1 993. premijera u Narodnom teatru u Skoplju u režiji Saše Milenkovskog). Po scenariju Dejana Dukovskog snimljen je igrani film, omnibus Sveflo sivo (»Pegaz« i FDU u Skoplju). Bio na stručnom usavršavanju u SAD (Njujork i Ohajo) i u Italiji. Bure barufa (na makedonskom Bure barut) je prvi makedonski komád koji se prikazuje na velikoj sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta. (U Pozorjšnom salonu JDP 1 979. izveden je Sud Koleta Čašula.) ■

SLOBODAN UNKOVSKI PO TRECI PUT U JDP U vreme kada i grčki student! zaobilaze Beogradski univerzitet, jedan beogradski dakse vraća u grad svoje mladosti. Sada već davne 1 9 67. godine 33 kandidata je konkurisalo za prijem na klasu pozorišne režije Akademije za pozorište, film, radio i televiziju, koju je trebalo da vodi profesor Vjekoslav Afrić. Profesor je primio njih sedmoro. Mnogi od primljenih nisu poştali reaitelji, ali šesti po azbučnom redu prijema bio je - Slobodan Unkovski. Makedonski, evropski, svetski i donedavno jugoslovenski reditelj, redovni profesor pozorišne režije na Skopskoj akademiji, ne bez ponosa će danas reći da je pozorišnu režiju učio u zgradi na beogradskoj Knez Mihailovoj i dve decenije ima specijalne odnose sa Jugoslovenskim dramskim pozorištem. Ovih dana priprema se premijera njegove treće režije u JDP-u. Reč je o komadu mladog makedonskog dramatičara Dejana Dukovskog Bure barufa, čija je praizvedba održana tokom ove sezone u režiji Saše Milenkovskog. Da li slučajno iii namerno, te 1967. na istoj akademiji, glumu su počeli da uče i Vojislav Brajović, zaštitni znak nekoliko uspeha našeg

reditelja i Cvijeta Mesić, oboje protagonişti najnovije reditel ske postavke tada mlađanog brucoša iz Skop ja. DCJ: Malo se zna da ste posle nekolikih asistentura u JDP-u, prvu režiju u našem gradu imali 1 981. godine u Beograaskom dramskom pozorištu kada ste postavili Ludu Edvarda Bonda. Tek, potom slede vaše halo predstave: Hrvafski Faust Slobodana Snajdera (JDP, 1 982), Tefovirane duše Gorana Stefanovskog (Zvezdara, 1 985) i Pozorišne lluzije (JDP, 1 991 ). Koliko se vaš poslednji projekat Bure barufa, u rediteljskom smislu, razlikuje od prethodnih? Slobodan Unkovski: On se, već, razlikuje po tome što ima izuzetan naboj u odnosu na materiju koja postoji. Energija koja je evidentno prisutna, rezultat je činjenice da svi glumei igraju svega po desetak minuta u predstavi. A pošto je reč o vrlo mocnim glumcima, oni kao laserom padaju na scenu. Osobenost ani sam tekst, koji nema direktni verbalni kontakt sa vremenom u kome živimo, aii je možda najbolji tekst o vremenu u kome smo. To je divan paradoks. Ako smo u Tefoviranim dušama imali naşe u raseljenju, au Hrvafskom Fausfu problem umetnika i politike, ako smo u Pozorisnim iluzijama imali smisao umetnosti onda i danas, onda smo ovde u Burefu barufa dosii do suštastvenog pitanja smisla života uopšte. To je za čim pipamo u mraku, radeći na ovom tekstu. DCJ: Ü vreme poplave političkih dramskih tekstova, u doba kada, gotovo, da nema razgovora bez politike, nekako čedno, a ujedno i übitačno deluje tekst Dejana Dukovskog koji radite. Taj komád je potpuno oslobođen svega što bi zvučalo nacionaino, svega što bi zvučalo politick!. Slobodan Unkovski; Gledali smo masu tekstova i u Skoplju i ovde u Beogradu, koji se bave našom trenutnom situaeijom, a koji su dozlaboga definisani. Oni su i pisani ili sa pozieija određene politike, ili sa stanovišta određene etničke grupe. Bure barufa se bavi vrlo banalnim, jednostavnim situacijama, au suštini vrlo bitnim za sve. Tako da na neki način otvara da ne zvuči patetično, opšta Ijudska pitanja. Zbog toga je ovaj tekst u Beogradu isto toliko domaći, koliko je to u Skoplju. Suština tih dramskih sekvenci koje nalikuju na storije iz Pefparačkih priča Kventina Torentina su ovde isto toliko uzbudijive. Sve to zato što su deo istog onog baikanskog miljea, iste energije, istog poraza. Okrenute istom simptomu katastrofe. Dejanov tekst je, pomeni, jedna divna verzija antieke tragedlje.