Bitef

erekrasnoj sceni, koju je postavio Eduard Kočergin i cojoj je potrebno samo pet greda pa da odmah Dude jasno da njegova »kuća« ima mnogo stanova. Da maestro Dodin ne vlada samo klavijaturom tradicionalnog teatra, dokazo je već svojim Gaudeamusom, a u KJaustrofobljl je to potvrdio na najbolji nácin. On ovde radi sa pozohšnim naraštajem, sa studentima Peterburške pozorišne akademije, a sama predstava je nastala po narudžbini kuće MC 93 Bobinji / Pariz, gde je i premijerno izvedena. Uz korišćenje tema i tekstova Sorokina, Jerofejeva i drugih divi ih mladih autóra, nastala je scenska improvizacija, koja u simuliranoj situaciji - vanvremenska sala, nastanjena kuća, možda soba 31 9 pozorišne akademije? - koja pokušava da obuhvati sadašnji životni duh peterburške mladeži, njen strah od zatvorenosti u navikama, konvencionalnostima, ideologijama... Ono što prijatno iznenađuje, ali što se talcođe svrstava u rusku pozorišnu tradiciju, jeste lakoća, vic, humor, koji ukratko određuju predstavu. Ni traga od sumornog preliva pogoaenosti, kojim naši reditelji tako rado prelivaju dramske komade novijih ruskih autóra. Mladi Dodinovi učenici mogu na umetnički način da se nose sa svojim problemima i gubicima, tako da to u najmanju ruku budi nadu da im to uspeva i u životu. Moskovski Teatar Vahtangov već je postao legenda i bio deo Pozorišnog oktobra, ivica razdvajanja između Stanislavskog i Meyerhoida. (Gostovao je u Berlinu ne samo 1 972. sa legendarnom Princezom Tirando, koju je još sam Vahtangov postavio na scenu, već čak i davne 1 957, i to sa čitavim paketom predstava u socrealističkom maniru, koje su izazvale oštra interna razračunavanja među pozorišnim Ijudima u DDR-u).

Teatar Vahtangov kojim danas upravlja poznati i omiljeni glumac Mihail Uljanov, jeste pozorište »umetnika«, a moskovska rediteljska zvezda Pjotr Fomenko je scenski uobličio komediju Ostrovskog Bez krivice krivi, sa svim dužnim postovanjem prema njegovim popularnim glumcima sa Julijom Borisovom na čelu, koja je tu već od 1 957. Predstava, čiji je karakter vodvilja pre iritirao (nemačku) publiku, u Moskvi se igra u pozorišnom restoranu. Njena specifična atmosfera se i pored »cvetne staze« na pozornici ne može preneti na malu scenu Kammerspiele. Posebna draž i tajna uspeha očigledno su u opštepoznatoj protivrečnosti između tužne moskovske svakodnevice i (naravno samo prividne) bezbrižnosti Fomenkove predstave, njenog šarma u duhu mjuzikhola uzvisoku profesionalnost glumaca. Razloge njenog uspeha najbolje je opisao Jurij Ljubimov u jednom intervjuu: »Da, kod nas je rat, narod pada u bedu, u toku je ponovna raspodeia moei, postavljaju se nove granice nacionalne i privatne svojine, aii, kao i pre sto godina, Ostrovski je i dalje aktuelan sa svojim pominjivim zaključcima, »nenadanim preokretima« i »dokoličarskim sanjarijama«, a snagom svoje übedljivosti, koja nam danas svima nedostaje, poručuje; »tražite, i naći ćete«. I ta životna mudrost, koju nam on kao pouku predstavlja kroz jedre životne likove, njegovim izbrušenim izražajnim jezikom, doprinosi jedinstvenoj oduševljenosti teatrom: smeh, piac, vraćanje radosti i mira u haotični i užurbani svet.« Možda se ipak nešto khje u tezi da u pozorištu treba prikazati vedro nebo kad napolju pada kiša? ■ Theater der Zeit, novembar-decembar 1 994, Martin Linzer.