Bitef

i tihog, tvrdih i mekih scena, parodijske oštrine i ironičnog lirizma - ona sledi principe teatarske şimfonije u mnogim njenim sklopovima. Vsevold Smulevič je za muzičku podlogu upotrebio tonski k;olaz sastavljen od muzike Mocarta, Skrjabina i Sostakoviča, vašarske muzike, diksilenda i muzike Edit Piaf. Muzika obuzima glasove, tela, pokrete, grupe. Ritmični govor sličan rep-u, pevanje, govorno pevanje, orgijski trans, disko-ples, klasični balet. Dodinovi učenici su univerzalno obrazovani, oni su I glumei i pevači, muzičari, akrobate, plesači, gimnastičari i klovnovi. Forma ih nikada ne spušta na nivo statista neke apstraktne scenske slike; u njoj je uveksadržano individualno-mnogostrano, životno, forma je ta koja ističe ono što izmiče sadržanoj odrednici, haosu i uzdiže ga do umetnosti. Mesto akcije je baletska sala. Stilski lučni prozori na levoj strani, starinske store, radijatori i vrata stoje kažnjavajući bezličnu beiinu sveže okrečenih zidova laži. Übrzo se svi prostorni i vremenski zakoni stavljaju van snage. Vrata i store se otvaraju i zatvaraju kao vođeni rukom duhova, sive utvare iebdeći prolaze kroz prozore i ulaze kroz zidove, klize naviše po zidovima i radijatorskim cevima, čuče i kreću se sa istom mesečarskom prirodnošću i na baletskoj šipki i po podu. Unutrašnji i spoljašnji svet, prošlost, sadašnjost i budućnost uveksu istovremeno prisutni. U epizodi sa jednom netipično-tipičnom sovjetskokomunističkom porodicom, odigranoj žustrim tonovima, ima nečega od grubokritičkog, narodskog teatra. Ima tu i operetske persiflaže socrealističkih lekara, ismevaju se Lenjinove patnje i njegovi dani mladosti u maniru sladunjave kičopere, koja mladog heroja revolucije vidi kako sa njegovom NađomTebdi put neba. U anarhističkom plesnom zanosu, u ritmu diksilenda ima provale dugó potiskivane vitalnosti i zabave u razigrano dadaističkom razbijanju kompromitovanog partijskog jezika i rušenju normi ponašanja. U čitanju zabranjenih pesnika, u krađi partijske kasé i u sadističko-zadovoljnom celebritnom oceubistvu ima golicave pobune. Ima siromaštva i nemoguenosti vezivanja na komercijalnom tržištu ljubavi, praznine promiskuiteta i potrage za novim žrtvenim jarcem, što doživljava pražnjenje u ofanzivnom nacionalizmu i kolektivnoj agresivnosti. Kad apsurdnost starih predrasuda, rođenih iz neznanja nametnutog odredbama pre pada gvozdene zavese, u igri pitanja i odgovora izlazi na

svetlost dana, svako mišijenje dobija prizvuk apsurdnog i stvara potrebu za novim prorocima i vođama čvrste ruke. Sva ta ogledanja ruske klaustrofobi e, ruskih strahova od zafvorenog prostora - koji posle pada realkomunističkog monopola mod prerastaju u strahovanja od otvorenog prostora - mogla bi da deluju i opterećujuće da néma neverovatnog artizma i radosti igranja, humora s kojim Dodinovi ucenici delibe realnosti pretvaraju u umetnost i umeće. Nema spremnih odgovora kao u klasičnoj drami, ali se nastavljaju nekad potisnute tradicije Meyerholdove biomehanike i Tairov/og oslobođenog teatra, kako bi se delid reainosti učinili uhvatljivim i kako bi im se podarila draž. ■ Neues Deutschland, 5. September, 1 994. Boris Kehrman

RUŞI U BERLINU Vreme se poklopilo: Jeljcinova poşeta Berlinu, odmarširali vojnici, umarširaii glumei. Odlazi sila, dolazi kultura - da li jeta dobar predznak? U programú Berlinskog festivala GmbH (Društvo sa ograničenom odgovornošću - prim. prev.), zahvaćenom šteanom groznicom bonskih finansijera, dva pozorišta, óba ruska, ipak su u njemu našla svoje mesto (s glavnim akcentom na muzici XXveka), pri cernu su Peterburžani, s Levőm Dodinom na čelu, ostvarili već svoiu četvrtu posetu Berlinu (1 987. Broća I sesfre u Berliner ansamblu 1 989. sa istom predstavom na pozornici Schaubühne, 1992. Gaudeamus na otvorenoj pozornici Volksbühne). Predstava Kuća, rađena po seoskim pripovetkama 70-ih Fjodora Abramova, premijerno izvedena 1 980, mogla je već 1 987. da se vidi u Nemačkoj Demorkatskoj Republici (Drezdenu i Rostoku) predstava ne gubi od svog šarma i snage, čak i kad je mi, čini se, posmatramo sa velike udaijenosti. Ali, preeiznije posmatrano, u sliku ruskog sela u vreme Brežnjeva već su uertani tragovi koji vode do sadašnjice, a u raspadu Ijudskih odnosa programiran je i raspad društvenih struktúra. Predstavu izvodi jedan Izuzetan ansambl, potpuno u tradieiji ruskog teatra, sa osećajnom usklađenošću ali i sa puno mašte i na jednoj