Bitef

kofa nosoroga (1 988) do Comedia fempio (1 990), preko Careve smrfi obrazuju svet u kome se razvijaju sva lukavstva fantastičnog i dtava strategija natprirodnog: nestajanja, trikovi i drugi preobražaji sveta, sveta dji nestanak, takvog kakav je, zaželimo pod uticajem koreografa. Za preživljavanje njegovog imaginarnog? I našeg s njim Pošto je već takav kakav je, nije li realni svet onaj koji se, po kodu ponašanja, može naći, na primer, u delima čudnog naslova, kao Kako oferafi divlje zveri , pod potpisom izvesnog Oskara Vojnicha, rođenog, kao i Nadj, na toj neizvesnoj granici između Mađarske i Srbije i gde, iz poznate nam katastrofe, koreograf uporno crpi aa bi svoje imaginarno održao u životu? I naše s njim. ■

POVODOM AN ATOMI JE ZVERI Ova predstava je odavanje priznanja piscu - putniku Oskaru Vojnichu, rodenom 1864. u Madarskoj, preminulom 1914. u Egiptu, u Port-Saidu, koji je, gonjen svojom željom za putovanjem, poslednjih dvadeset godina života proveo lutajud svetom: Srednji istok, Afrika, Azija. Najpre se oduševljava vulkanskim predelima i manifestadjama sila zemlje. Zahvaljujud sklonosti za doživljaje, otkriva iskusfvo lova na zveri u Africi i, malo-pomalo, vezuje se za proučavanje Ijudskih jezika na koje nailazi usput Uporedo sa zapažanjima o prirodi i zverima, malopomalo dolazi do pitanja o poreklu sila skrivenih u čoveku, koje ga gone da osvaja daleke prostore i ciné temelje njegovih prvobitnih nagona. U svom napredovanju napušta istraživanje prirodnih pojava i životinja, usredsređujući se na pitanje koje je još Platon postavio: »Sta je tu unutra, u dubini mene?« U meduvremenu, Evropa tone u razdoblje samouništenja i pojavljuju se premise rata. Njemu je milije da se ne vraća. I završava svoj put. Na svoj pedeseti rodendan übija se u PortSaidu. Njegova zapažanja i njegova sudbina postali su preamet upitnosti, koja i nas danas zaokuplja; Kako očuvati put koji je čovek s mukom izgradio,

kad se put istorije muti, ruši? Kako unaprediti sintezu, što čovek staino mora da radi, onoga što jeste, što ima i nepoznatog, dalekog? Kako ponovo, u dubini ljudskog, nad onaj čas kad je njegov prvobitni nagon još išao uporedo s pranagonom životinje? Videti ko je autor Ljubitelju parabola, pripovedaču bajki, kakav je Josef Nadj, nije trebalo vise od tog traga da bi se uputio autoru, moždanom mehanizmu, koji je proizveo takav priručnik. Tu saznajemo da je taj Oskar, roden 1 864. bio ne samo lovac već i veliki putnik još mucavog veka: Indonezija, Rusija, Severna Afrika, Srednji istok... Poliglota, pisac, crtac i fotograf. Hroničar topenga, ezoteričnog pozorišta Balija, čiji ga moral, gde ne pobeduje ni aobro ni zio, oduševljava, a završava u Port-Saidu 1 914, gde iznajmljuje dtav sprat jednog hotela da bi uporno čekao svoj pedeseti rodendan i - kao u ritualu, u njegovim odma potrebnom zbog sumnji da je špijun - vrši samoubistvo. Virtuozna transpozidja intuicija Ako znamo Josefa Nadja i njegov rad na scenskom prevodu, virtuoznoj transpozidji intuicija, suština nije u tome. Mogla bi biti u eksplozivnim situadjama, koje su tako bliske našem putniku: grčevi planete i drugi telurski poremećaji koji su, 1 905. na primer, nagnali avanturistu i pisca da se uputi sam u čamcu, što je mogućno bliže čeljustima Vezuva, »da vidi« erupdju koja se, kao neizbežna, najavijivala nekoliko dana ranije. Suština je, bez sumnje, u dekoru, koji utvrduje tačku nepovratnog, nekakvu provincijsku železničku stanicu dje su šine isečene da bi se oznadlo da odatle, paradoksalno za putnika, ne može da se ode. Granična linija koja nas povezuje cas s plenom, cas s uništiocem Najzad, suštinsko je u pojedinosti biografije Oskara Vojnicha: čovek je upoznao i lovce i zveri. U lovu je uživao, daleko od bilo kakve mudrosti, pre nego što je shvatio kakva je vrsta životinje (bolesne), pod kojim uslovima (da se ishrani ili da se odbrani) i како (brzo) može da übije. I potom mu je, najzad, bilo manje važno da übije nego da posmatra, da