Bitef

Molnar, Liliom (Theater am Fährhaus, Flamburg, 1992) Gete, Klavigo (Nationaltheater, Vajmar, 1993) Strindberg, Gospođica Julija (Schauspielhaus, Desau, 1994) Sofokle/Breht, Antigona (Koniglijk Shouburg, Antwerpen, 1994) Šekspir, Antonije i Kleopatra (Schauspielhaus, Desau, 1995) Šnajder, Zmijin svlak (Kraljevsko pozorište, Oslo, 1996) Fiajner i Inge Miler, Na usnama sneg (Theater unter dem Dach, Berlin, 1998) Albahari, Mamac (Narodno pozorište, Beograd, 1998) Šekspir, Bogojavljenska noć (Theater, Cvikau, 2000) Stefan Stefanović, Smert Uroša Petago (SZKD, Beograd, 2001)

Što smrtno stvorenje može učiniti, to je učinjeno, to je bila Greta, i još da je sa usana gđice Nigrinove tekla nemačka reč, uzvišeni, veličanstveni, sveti original: slušaoci bi imali onda isto toliko uživanja koliko su imali i gledaoci. Taj pitomi ponos, ta bezazlenost u nadi i strahu, ta iskrenost, ta duboka pobožnost - o, Grethen! Pojava tvoja i prikaz tvoj u svezi sa davnašnjim zamišijajem mojim stvori u duši mojoj mira, onog blaženog mira, koji ovlada čovekom, kad vidi što pošteno, čestito i krasno. Neka ti je hvala za ovo nekoliko reči!" Izveštač " Pozorišta", 1892. "Koje video Isailovićevu predstavu prvog dela Fausta sa Proiogom, mogao je doista osetiti dubok izraz čovekove večite kolebljive i uzbunjene

Magrade: Geteova nagrada grada Berlina za režiju 1978. Nagrada Borštnikovih srečanja 1982. Nagrada festivala u Filahu, Austrija, 1982. Živi u Berlinu. I suprug Horst i sin Alexander Flawemann su pozorišni reditelji. REKLI SU 0 NAŠIM PREDSTAVAMA FAUSTA Geteovog Fausta "ne može lako übiti ni rđav prevod, ni nedovoljna scenarija, pa naposletku ni loSija igra giumaca..." Recenzent "Zastave" 1886, "Prevod je toliko dobar, koliko prevodilaczna nemački jezik; a toliko loš, koliko prevodilac ne zna srpski jezik i koliko nije dorastao Geteu." Jovan Grčić, 1886. "Ali sad stani, pero moje" Nije ovde mesto pisati o idealnom zamišIjaju a tako prirodnom još; ovde ti valja opisati konkretnu pojavu, živu Gretu, koja govori i radi, oseća i misli, i Geteovu Gretu oličava i prikazuje.

duše, koja je lebdela pozornicom kroz lik Fausta i ostalih Jjca, dajući celom izvođenju obeležje istine. Delo je izvedeno bez praznina, u punoj odgovarajućoj atnnosferi, tako da je ta predstava značila za Narodno pozorište visok domet. Može se reći da je Išailović postavljanjem toga dela ostvario na sceni jedan izuzetan fantastično-realan svet, kakav i zahteva Geteovo delo (...) moglo se zapaziti da generacija glumaca koja radi s njim stvara jednu novu epohu. Rod njegovim uticajem nestalo je dotadašnjih zastajanja glumaca usled nedoučenog teksta uloga, improvizacija oslonjenih na njihovu ličnu fantaziju i težnje za ličnim isticanjem na štetu celine." Momčilo Milošević, 1968. Isailović je svojom režijom "izabrao najbolji put, jer je kod nas ma kakva drugačija interpretacija nemoguća, zbog siromaštva binskog aparata i zbog glumaca, koji su naučili da igraju čisto realistički (...) G. Plaović (Faust) i G. Gošić (Mefisto) bill su podjednako slab! (...) Ostaće zabeleženo u analima našeg pozorišta i može ući u teoriju režijskih opasnosti kao prindp: rđav tekst i slaba režija prave marionetu i od dobrog glumca." Miloš Savković, 1933.