Bitef

bogatstvu i brzini i svako njima teži; obrazovani svet je opdinjen železnicom, brzom poštom, parobrodima i svim mogudim udobnostima komunikacije samo da bi se drug! nadmašili u brzini ili obrazovanju, a u stvari se zäglibljuje u prosednost." Geteov uvid "najneizmernija kultura koju jedan doveksebi mode dati jeste uverenje da drugi ne pitaju za njega« konadno kulminira u njegovoj odluci da zapedati drugi deo Fausta i uskrati ga sopstvenim savremenidma. On tu odluku Vilhelmu fon Humboltu obrazlaže redima: "Zbunjujude udenje, uz zbunjeno delanje, vlada svetom". On je bio svestan da bi duhu velociferidnog vremena nedostajalo svako razumevanje za veoma ozbiljne dale i upozorenja u Faustu, da bi to delo ostalo da leži kao "razvaljena olupina", zatrpana "pešdanim nasipima dasova". Sudbina koja je zbilja i zadesila drugi deo tragedije. Ono što je Gete zapedatio u drugom delu Fausta, i uskratio savremenidma, pre svega su bili "Kainovi znaci samouništenja", onako kako postaju vidljivi u V dinu tragedije. Gete tu razmatra oba velika fenomena svih ishitrenosti: zabludu i nasilje, koje je odigledno shvatao i kao prave konstante istorije. Kancelaru fon Mileru je u svakom sludaju primetio (17. XII 1824): "A ipak, u stvari, niko ne mode da naudi nešto iz istorije, jer ona sadrži samo gomilu ludosti i pokvarenosti". Ludosti i pokvarenosti su i u Faustu rezultati velociferidnog stremljenja. Faust je u zabludi jer prenagljuje, jer je zbog svog nestrpljenja nesposoban da se na vreme opameti, "Da smo pametni na vreme, mudrosti bi bilo svuda", pevao je Gete u Zapadno-istočnom divanu. Faust - uz Mefistovu pomoć - neprestano pribegava "pokvarenostima" nasilja. On ih je već u prvom delu tragedije nestrpljivo praktikovao, na primer, prilikom übistva Gretinog brata. Sada, u drugom delu tragedije, kad mu njegova tri hitra šegrta donose vest o smrti oboje staraca, Filemona i Baukide, on spoznaje - prekasno - kobnu posledicu svoje prenagljenosti: "Brzo naređeno, prebrzo udinjeno".

Gete, kome je sadašnjost bila jedina boginja koju je obožavao, za svojoj sopstvenoj ličnosti pokušao je da strpljivim posmatranjem fenomena proširi prostor sadašnjosti. To znadi: on je produžio rastojanje između želje i posedovanja koje Faust skraduje do istovremenosti. Gete je ovde shvatio prirodu kao najpouzdaniji protivsvet velociferidnosti, kao poslednji veliki grudobran protiv nastupajude mobilnosti njegovog veka: "Priroda je veliki spokoj nasuprot našoj pokretljivosti" glasi njegova deviza, koju de potom preuzeti Hide uz redenicu: "Priroda je veliko sredstvo spasenja moderne duše". Manfred Osten

Redosled scena: 1. Lavirint u fundusu 2. Pitom predeo 3. Maskarada 4. Homunkul 5. Klasična Valpurgina nod 6. Pred Menelajevom palatom u Sparti 7. Helena i Faust 8. Euforion 9. Planina 10. Filemon i Baukida 11. Palata 12. Ponoć 1 13. Ponod 2 (Faustova smrt)