Bitef

ne izgleda bitno, sve govome uloge su neontološke. ...Isto i u predstavi. Ostaje govor kao zahuktala društvena mašina, čija inereija gazi sve ono individualno, pojedinačno, ekscesno, bolno, užasno, humano... što bismo očekivali da će je zakočiti, poremetiti, zaustaviti... makar za trenutak. Rediteljsko/dramaturska(/scenografska/kostimografska) interveneija u ovoj predstavi ide u dva, naizgled suprotstavljena smera. Plastično izvodeći ‘smrt aurora’, u svoje čitanje, koje nudimo vama na čitanje, bespoštedno übacujemo dramske, nedramske, populame, queer, trash i trash- poliričke i pop-političke a čak i raZfe-političke reference/citate. A oper - i to je taj drugi pravac - sve u cilju maksimalnog izoštravanja implicitnih pretpostavki u Walserovoj drami. Pre svega, dodatnom fragmentacijom drame, u kojoj ne samo da ne postoji aristotelijansko jedinstvo radnje, već ono ne postoji čak ni u okviru jedne replike jednog lika. Zatim, dodavanjemjoš jednog kruga jezičkih igara - jedine radnje u ovoj drami i predstavi - recimo, scenskom konkretizacijom zamene (govornih) uloga doslovnim menjanjem uloga Snežane i Kraljice. Zatim, dodatnom ikonizacijom (u žargonskom, ne semiotičkom smislu) već ikonimih figura, ili postavljanjem zamke za prepoznavanje, ideološkog ‘interpelacijskog mamca’ u iščitavanju: ko bi to mogao biti ‘zia’ kraljica, a ko bi to mogao biti ‘dobra’ Snežana? Ovdei-sada? Dve žene koje žele? Jedna svoju želju sputava i guši (jer od nje strada), druga je dozvoljava i zadovoljava (ali od nje strada). Koja vam je draža? Crna ili bela? ‘Zia’ ili ‘dobra’? Na čijoj ste strani? Pa dobro, teško je, ali mi smo odlučili umesto vas; poučeni vekovnim iskustvom dozvoljavamo sebi slobodu da u ovoj predstavi događaji teku, baš onako kako bi ‘većina’ želela. Bolno vam je? Ne slaiete se? Pa, to je samo igra... još benignije - jezička igra. Mada.

Walserova Schneewittchen jeste idealan poligon za isprobavanje mogućnosti post-dramskog teacra. Fragmentama i prolazna, drama ostavlja veliki naradv bajci a sama se bavi njenim ostacima, mrvicama sa stola mitologije, i insistita na -za dramu - (sitnim’ stvarima, mogumostima, previdima, implikacijama, iščašenjima, grubim šavovima... Dakle, u njoj nema ničega izvan jezičkih igara, ponekad vrtoglavih, ponekad lenjih i neinventivnih. Ali uvek realnih, realno konsekventnih. Dramatis personae kao cedri talkingheads, mašine govora, razrađuju dobro poznati narativ u svim varijantama, isprobavajući i razmenjujući različite strategije, kao u šahu, ili komplikovanom plesu... Ko je na potezu... Ko vodi...? Sve u svemu, post-dramski teatar kao noma mora tradicionalnog dramskog teatra - nema dramske radnje, dela se govorenjem pokidanih reä, njima se stvara i uništava svet, figure... Slaba drama, neekonomična: zašto lovac ima tako malo teks ta? Zašto se kralj pojavljuje samo na kraju? Dakle, ni govora о ‘dobro skrojenom komadu’.. Ali zašto bi nas ‘preterana’ tekstualnost limitirala? Ili je upravo u pitanju rad sa ekonomijom dramskog teksta. Sa vlasničkim odnosima diskursa. Sa kapitalističkom logikom teksta. Od dramskog ka post-dramskom. Post-dramska predstava kao queer predstava. Jer, ona se ne bavi Imearnim narativom, psihološki motivisanim radnjama, stabilnim psihološkim profilima likova, već bomim, ‘uvmutim’ (doslovni prevod termina queer) tragovima radnji, najavama radnji, radnjom kao izvodenjem, nestabilnom i staine u potencijalu. Evo predloga queer forme (žanra) u teatru: neoklasična postdramska predstava... Nudimo vam salonsku dramu, bum u casi vode... potpuno dvodimenzionalnu - u njoj je (jezička) figura bitnija od svega ostalog. Priča je za nama. Pozabavimo se sad izvodenjem na sceni: načinom, nijansama, varijantama, poza-