Bitef

kao i kod Walsera, jezička atmosfera artificijelnosti, otuđenošću od svakodnevnog govora podertava ugovomi karakter ‘jezičkih igara’ i ostalih društvenih konveneija i instituera, kao i prazninu društvenog mehanizma koji nas (individue) uspostavlja kao Subjekte i time od samog početka zarobljava i dalje nosi, transformiše, uslovljava, drobi i lomi - a igrati moramo. ...Jer, Lacan je ponudio opkladu subjektu koji je govor-biće {parle-çtre ): Zivot ili sloboda! ...Opklada je naravno lažna - i о tome je u ovoj drami reč - jer ukoliko odabere život, Subjekt gubi slobodu, a ukoliko odabere slobodu, gubi oboje. Dramaturške upute reditelju, glumcima i ostalim saradnicima Ovu dramu creba stivatiti kao pokrenutu i zahuktalu tekstualnu mašinu. Kao poludeli rad samih glasova, reči, stihova, replika, citata, parafraza, intonaeija, referenci... Ta mašina proizvodi likove. Oni ne postoje pre teksta, pa ga govore i time se izražavaju. Oni ne izražavaju sebe (svoje biće, dušu, mišljenje i osećanje) tekstom, nego - postoje u tekstu. On ih proizvodi. Likovi su figure teksta. One se bore sa njim, boriste, padaju, ustaju, hoće da ga prevare; on ih nosi, pobeđuje, izmiče, zastajkuje. Zato ovde likovi lako razmenjuju svoje ‘figure’; i to je ono što je u njemu duhovito i jezovito. Nikad se ne zna šta siedi, sve je nestabilno jer je u vlasti ‘poludelog teksta’, Zato se ovaj tekst i zove ‘dramski interval’ - on je ceo u prolazu, samo je jezik postojao pre i ostaće nakon drame. Tekst ima strukturu hibridne neoklasime post-drame. ‘Neoklasika’ uvodi ‘arhetipske likove’ zapadne kulture i relativno metrički stih. Ali, ona ne teče kontinuirano; već je ‘hibridizovana’ delovima drugih drama, u drugačijem stilu, i dokumentarnim cekstovima iz mas medija. Time tekst podriva arhetipski status likova, kao i logiku naraeije.. A ‘post-drama’ znači baš to - da je tekst fragmentaran i da naracija ne teče pravolinijski. Ta logika je poremećena hibridizacijom, i zamenama ‘figura’ aktera.. Svaki tekst je političan, jer prerasporeduje javni govor. Ovaj tekst je veoma političan. On kritikuje savremeno srpsko društvo, ali odustaje od revolucije. Umesto toga, radi se о ‘preteranoj identifikaciji’ sa diskursom našeg aktuelnog društva. Tekst je politički korektan, rodno osvešćen, antinacionalistički, queer. Ideologia njegove politike je levičarska: uže - kritika srpskog nacionalizma, antisemitizma i pastoralnog pravoslavlja, cinizam prema novoj građanskoj klasi, ismevanje price о Istoriji, kritika Ijubavi prema Vođi; šire - pohtička korektnost, podrivanje paradigmi patrijarhalnog društva, pitanje ženskog subjekta i želje, mogućnosti konstruisanja post-identitetskih subjekata. Tako, iako je duhovit, ovaj tekst je, ustvari, opor i dosadan kohko je ozbiljan i doslovan.. Kralj: Figura praznog govora, blebetanja, koja Tazrešava stvar’ samo jer ima mandat za institucionalnu moć (on je

kralj). Deus ex machina.. Zakon. Zakon koji pokazuje da mu prethodi policika, dok je on sam - tek njena tehnička procedura. Njegov govor može citati bilo ko - jer on i jeste brìo ko ko cita tekst a najavljen je kao kralj. Kraljica Figura zie kraljice ne znači da je ree о zloj osobi, već da se na nju projektuju aktuelni društveni antagonizmi. Posto je kralj pajac, zemljom vlada žena, na uias naroda. Uz to, ona je: Jevrejka iz Zagreba, queer (narcisoidna, ambivalentan odnos sa Snežanom, možda erotski, drugi kulrumi kod), odnarodovana, iritantno obrazovana (referira i citira Sapfo, Freuda, Walsera, Krležu, Cmjanskog, Hitlera, Lacana, Barthesa, Kathy Acker, Helene Cixous, Kristevu, Foucaulta, NSK, Orlan, Josipu Lisac, Marinu Gržinić, Georga Agambena...). Sama je. Ona je ramni erotizam; onaj koji vodi pravo u smrt. Snežana: Figura koja je žrtva svojih socijalnih okolnosti; oseća otpor prema njima, ali ne dovoljno da im se suprotstavi. Nešto želi, ali ne zna šta; ne sme da zna šta. Uhvaćena je u klopku patrijarhalnog društva ona bi i da bude dobra i da njoj bude dobro. To je nepodnošljivo. Kad uvidi svoju želju (pojačano replikama ‘Freudove’ Dore, a naročito Dore ‘Helene Cixous’), uplašena pribegava hrišćanskom trpljenju i praštanju (pojačano direktnim citatima iz Biblije), i torn čednošću se sveti svima, pa i sebi-koja-želi. Ipak, ta čednost funkcioniše kao ‘preterana identifikadja’ koja pokazuje represivnost ideologije. Njene govome metode su ripieno ženske: pasivna agresija i melanholija. Lovac: Figura mačo muškarca iz naroda. Zaljubljen u Kraljicu, koja ga privlači svojom misterioznom »tuđinskom lepotom«. Ne odupire se svojoj želji, mada zna da ona ‘nije svetica’. A posto mu je želja zadovoljena, zadovoljan je, uživa. Funkcioniše kao prilično odan kraljici, koliko to jedan zdrav, prav, sretan čovek može da bude. Ipak, nije lud od strasti. Ponekad lažov. Zna tajnu, ali s njom kalkuliše. Na trenutke lucidan. Sumnjivog morala: šta je to bilo sa Snežanom u šumi a ne kraj jezera? Sasvim normalan. Princ: Figura figure. Retorimi pozer. Plahovit, brzoplet. Sve bi. I ne bi. U zaletu diskursa plemenitosti i casti. Ali i senzualnosti, što mu otežava život. Ipak, bez tela. Deluje da se dobro snalazi; bez šlifa, za istančan ukus. Druga generaeija tranzicijskih biznismena. Nakon što je završena prvobitna akumulacija kapitala, sinovi se školuju po skupim inostranim školama. Govori u zamršenim poetskim frazama. Prostodušan i lakoveran; odlično zna da oceni šta želi. I, posto je muškarac i princ, nema problem da to pokuša i da ostvari. Pa ako uspe, uspe. Govor ga nosi kao perce. Prevazilazi. Sav nestaje u govoru... Važi za sve: Oni se sve vreme igraju na zabavi i bilo ko može postati bilo ko. Imaju пека svoja pravila, ali ih publika ne zna jasno. Igra ih oblikuje. Njene konsekvence su realne, (Ana Vujanović)