Bitef

pies ne nudi ništa izričito. Neću da prekidam koncert. CD će svirati bez prekida, uz sve primedbe i aplauze udivo, s pesmama koje govore о istoriji pohtičkih zbivanja i Hčnih priča (intimne price dvoje ljudi), s populamim baladama i protestnim himnama, nednošću i bolom, blagim milovanjem i zajedljivim komentarima“ U studiju koreograf improvizuje. Prostor je ogoljen. Ona, kao i uvek, zna da je taj, naš prostor, svet bez uporišnih tačaka, teško ukrotiti. Opipava naokolo, umiraje se na imaginamoj prečki: pliés, battements, tendues, ronds de jambes. No, ona zna da taj stragi i ponosni oblik plesa nije njen i usađuje mu osećanje kolebanja, raskida... traganja. „Opsedaju me ciste i zategnute linije, hipnotiše me rigorozna ravnoteda klasičnog baleta, ah iako mogu formalno da izvedem tu strogost, lepotu i izvesnost, na intimnom nivou ona se ne prodima sa mnom. Stoga prudam otpor i koristim napetost koja iz nje proizlazi - između ponosa i pada, izmedu napada i povlačenja, između sigurnosti i sumnje, između pružanja ruke i uzmicanja, između prave i vijugave linije - da bih sastavila jasan ekspoze samoposmatrajuće odiseje. Joan Baez in Concert, Part 2 vraća se poetskim baladama, umirujućim uspavankama, aktivističkim himnama, populamim „spirituals“, kratkim narativnim scenarijima i manifestima pobune. Od tradicionalnog narodnog repertoara, Baezova peva Once I Had a Sweetheart i Queen of Hearts, setno tugovanje za izgubljenom ljubaviju, Jackaroe, uzbudljivu baladu о devojci koja se preoblači u vojnika i momara da bi pratila svog dragana. U duhu moderne narodne muzike koja pulsira novom energijom, peva Long Black Veil gde, iz galantnosti ili naivnosti, zaljubljeni dopušta da ga optude za übistvo koje nije poänio da ne bi otkrio svoj odnos sa denom najboljeg prijatelja. U Portland Town odaje poštu prekrasnoj baladi koju je napisao njen savremenik Derol Adams (Derroll Adams), nednu i tužnu-pesmu majkama koje su u rara izgubile sinove. Peva pesmu Brazilca Luisa Bonse (Luiz Bonza), stuba bosanove u nastajanju i akrobate na dici u njenoj Manha de Carnaval, koja je prvobitno napisana za čuveni film Cmi Orfej, äja se radnja odvija u Riju. Godina 1963. takode se svrstava u period njenog bumog prijateljstva sa Bobom Dilanom (Bob Dylan), koga je ona predstavila publici. Na koncertu, se poigrava njegovom ironičnom Don’t Think Twice, it’s all right. Otpevala je Battle Hymn of the Republic, danas najdvosmisleniji poziv na oradje: „Umrimo da bismo ljude oslobodili“ i tome suprotstavlja God on Our Side, dljajud i izdvajajud jedno po jedno, sva rama nedela počinjena u ime Boga. „Delovanje je protivlek za očajanje“, rekla je Baezova. „Moia religija je diveti.“ „Nenasilje je samo to - organizovana ljubav.“ Ili: „Ne modes da izabereš kako i kad ćeš umreci. Modes samo da odlučiš kako ćeš diveti“. (Kler Dies / Claire Diez) ROSAS I ANA TEREZA DE KERSMAKER Ranih osamdesetih dolazi do znatnog otvaranja savremene scene teatra pokreta i plesu. Ana Tereza De Kersmaker, jednom potpuno novom idejom pokreta, promenila je prostor evropskog

teatro. Već njena piva koreografija Asch uzbudila je duhove. Siedi Fase, four movements to the music of Steve Reich, koja nastaje pod uticajem američkog postmodemog plesa (koji je upoznala tokom studija na New York Tisch School of Arts), Sopstvenu kompaniju Rosas osnovala je 1983. i od samog početka rad grupe karakteriše radikalni pristup i nepredvidljivost. Za samo nekoliko godina, grupa postiže planetami uspeh i rasi do tada potpuno nepremostivu granici! između dramskog teatra i plesa. Predstave se zasnivaju na prenaglašenom strakturiranju, otkrivaju mukotrpne procese gradnje, višak proizvodnje i manjak ideoloških izvoda. Predstave iz sredine osamdesetih Rosas danst Rosas, Bartok/ Aantekeningen i Ottone, Ottone danas su antologijski primeri postmodemog plesa U predatavi Stella iz 1990 strakturalna rigidnost prethodnih radova stvorila je mogućnost intriganmom estetskom konceptu uzburkanih baroknih osećanja. Ana Tereza De Kersmaker stvorila je „densko delo“ i u toj predatavi njen lični način rada s plesačima došao je do punog izražaja. U predstavama koje su usiedile, počinje da uvodi nove clemente - muziku izvođenu udivo, zatim video elemente i, konačno, tekst. U predatavi Kinok iz 1994. jasno se uočava njen koreografski pomak; plesni rečnik apriomih polazišta koji je upravo neumoljivošću scenskog poteza lomio individualnost, postepeno se rastače u sistem približavanja svakom pojedinom izvođaču. Snaga njenih koreografija otada ledi u zajedništvu jedinstvenog, snadnog izraza i naglašene strukture. Od 1992. sedište grupe postaje Théâtre de la Monnaie, nacionalna opera u Briselu. U daljem radu nastoji da uévrsti vezu između plesnih i muzičkih elemenata. Uz pomoć Théâtre de la Monnaie, Ana Tereza 1995. osniva međunarodnu školu plesa P.A.R.T.S. (Performing Arts Research and Trainig Studio), koja će ispuniti prazninu nastalu zatvaranjem Bedarove (Béjart) MUDRA-e 1988. Postupnost istraživanja interakcije razlidtih izvođačkih elemenata dolazi do vrhunca u predatavi iz 2000. In Real Time velikom projektu, koji je na sceni okupio sve plesače koji su sarađivali sa grupom Rosas, glumce saradničke grupe STAN i sve muzičare ddez-ansambla Aka Moon. Godine 2001. vraća se čistom plesu, s predstavom Rain i posvećuje se odnosima intime u predstavi Small Hands. Konačno, s predstavom Once, Ana Tereza De Kersmaker ostaje sama na pozornici. ANA TEREZA DE KERSMAKER Naravno da biografiju Ane Tereze de Kersmaker (rodena 1960, Mehelen) svodimo samo na informacije koje su najbitnije za njen rad. Kao dete učila je klasični balet u Lilian Lambert Ecole de la Danse, de la Musique et des Arts du Spectacle u Briselu. U školu Mudra primljena je 1978. godine. Taj „centar za visoko obrazovanje i istradivanje za pozorišne izvođače“ osnovao je i vodio Moris Bedar (Maurice Béjart). Taj Francuz je više od dvadeset pet godina bio na čelu Baleta dvadesetog veka, sa sedi stem u