Bitef

- sputavajuću i nametnutu izvođačima poput verbalnog). Replike ovde ne zvuče slučajno kao loš prevod još jednog američkog filma. AVelika bela zavera neželi da bude samo formalno „prevod", već i suštinski: Vojnov, falsifikujući zvanične podatke, predočava priču о samoubici - kog übijaju! Iza filmski paranoidnog trilera nazire se pozorišno bizaran melodramski podnivo: individuo übija onaj koji je najviše voli. Dramski predložak i dokumentarnu građu, inspirisan upravo takvom melodramom, tretiram iz vizure onih koji su preživeli i žive od Kurtove smrti -jer, jasno je da i sama predstava od te smrti planira da živi. All apologies. Miloš Lolić MILOŠ LOLiĆ Rođen 1979. u Beogradu. Završio pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Slavenka Saletovića i Ljubomira - Mucija Draškića. Velika beta zavera njegova je diplomska predstava. U Bitef teatru 2002. režirao predstavu Adam i Eva po tekstu Miroslava Krleže. Igra u filmovima„Poljupci"Saše Radojevića (2004) i„Jug-Jugoistok"Milutina Petrovića (2005).

ZATOMLJENA ŽESTINA Njegovi glumci gotovo ni ne komuniciraju među sobom: njihova je igra svedena na izražajne elementarnosti i usmjerena izravno na publiku, ali u sebi nosi jako puno unutarnjeg naboja i zatomljene žestine iz koje se povremeno radaju efektne scenske slike. lako se isprva govorilo da će u uiozi Kurt Cobaina nastupiti Srđan-Žika Todorović (poznat i kao nekadašnji bubnjar Ekatarine Velike), nju je vrlo dojmljivo i iznijansirano odigrao mladi Miloš Vlalukin, uz odličnu asistenciju Miodraga Krstovića (čiji je iritantni Pit reprezentirao glazbenu industriju kao leglo grabeži i licemjerja), te Milutina Miloševića u uiozi obožavatelja Luisa, demončića s andeoskim licem. Gotovo sve vrijeme prisutna na sceni, no vise kao simbol nego kao djelatni lik, bila je i rodena Splićanka Aleksandra Janković u ikonografski upečatljivoj kreaciji Courtney Love. Jednako znakovito izostavljanje iz igre doživjela je i Cobainova glazba; od nje, naime, u„Velikoj beloj zaveri" nema ni jednog jedinog tona, a opet ¡mate dojam kako ste kroz tih sat i pol vremena odslušali cijelu Nirvanu od„Bleacha"do„Unpluggeda"- to to je, valjda, najveći kompliment predstavi i njezinim autorima. Hrvoje Ivanković, Jutarnji list, 12.02.2005. U pozorištu Atelje 212 postavljen je komad Dimtrija Vojnova„Velika bela zavera" о sudbini legendarnog frontmena grandž benda Nirvana, Kurt Cobaina, koji se übio pre tačno 10 godina. Siže drame о Kurtu ne poseduje šablonsku matricu biografskih komada, koja obuhvata ceo biografski i radni put пеке slavne ličnosti. To sižejno sužavanje i fokusiranje (prikazuju se samo poslednji dani Kurtovog života), koje sprovodi autor Vojnov, podrazumeva i jedan dodatni nivo originalnosti: cela drama se okreće око izmišljenog događaja, tako da ona poprima karakter neke parabiografije. Izmišljeni događaj je veoma radikalan; prema ovoj priči, Kurt se nije sam übio već su ga übili predstavnici moćne diskografske industrie. Jasno je da je ovaj događaj izmišljen zbog mogucnosti koje otvara na polju značenja; na njemu se gradi cela priča o odnosu industrije i umetnosti, o očajničkoj borbi protiv sistema, o alternativi koja opasno mutira u establišment, o (ne)mogućnosti subverzije u orvelovski kodiranom svetu... ...Tako se u Ateljeu 212 bez problema može pratiti prica o„Velikoj beloj zaveri": o Kurtu koji je, zbog svoje Kortni, spreman da se konačno proda muzičkoj industriji, ali čiju subverzivnost i slobodu spasava, genijalno manipulišući predstavnicima muzičke industrie, jedan bizarno odani fan i to tako što dozvoljava da Kurt biva übijen... ...Na planu scenskog jezika se izdvojio moderan, decentan i pretežno neutralan scenski prostor. Postavljen u ovakav prostor, Lolićev scenski koncept zasnivao se na jednom obavezujućem, metaforičnom rešenju: igralo se frontalno, proscenijumski, bez fizičkog odnosa rnedu glumcima (bez pogleda ili dodira)... Ivan Medenica, Vreme, 16.12.2004.