Bitef

zajedničkog jezika i ¡deje mešane srpsko-holandske ekipe. Kada smo na kraju treće seanse konačno odludli u kom će pravcu naš pokušaj rada na Orvelovom romanu ici, ostalo nam je tri nedelje zajedničkog i po mesec daña samostalnog rada da bismo dobili ono što smo hteli. Snimalo se naporno i u Holandiji i u Srbiji. Montirali su se snimci i skladištili tako montirani u mašinu zvanu media server. Onda je sve to mladi kompjuterski genije Jasper Buurman programirao i pravio takoreći redosled pojavljivanja slika. Za to vreme su Vuk Tatalović i Ivana Vasić popunjavali slike digitalnim okruženjima, prostorima, prostorijama, simbolima Okeanije, tekstovima Winstonovih dnevnika... Uporedo sa tim radom ja sam (Nikola Zavišić) pisao scenario dešavanja na sceni. Ovo mi je prvo iskustvo kada pisani materijal zavisi od snimljenog i programiranog materijala. Sve je bilo povezano. Morao sam da pratim složeni impuls kolektivnog upuštanja u dubine Orvelove anti-utopije. Rezultat Negde smo stigli. Nešto se zaista desilo. Dobili smo neobičnu pozorišnu formu, vrlo jedinstvenu. Publika je to priznavala iz večeri u veče podržavajući nas obilnim aplauzom ali jos vise ostajući i po sat vremena posle predstave u razgovoru sa ñama koji smo je stvorili i pitajući nas najraznija pitanja, od toga kako je u Srbiji dañas i da l¡ je isto kao u svetu u kome živi Winston, do širokog raspredanja tema poput: uloga medija u današnjem opštem informadonom ludilu i koliko je čovek dañas zaista slobodan? Cilj je postignut. Dijalog je otvoren. Vrlo sam srećan što je moj imaginarni detinji strah postao stvarna predstava i slika mogućeg sveta. Ne zato što je svet dañas strašno mesto za život već zato što ima ljudi koji to razumeju i pokušavaju da olakšaju postojanje našeg roda postavljajući prava pitanja na pravom mestu. U pozorištu, koje i treba da preslišava život. Uvek. О autoru Zovem se Nikola a prezivam Zavišić. Ja sam magistrirao studije režije u Pragu. Na kateđri za alternativno i lutkarsko pozorište. Radio sam i radim u Češkoj, Holandiji, Švedskoj i Srbiji. I svugde je sasvim drugačije. Pokušavam da shvatim zašto. Bavim se istraživanjem raznih formi, od interakcije glumca i lutke do usklađivanja video projekcije sa kretanjem glumca u imaginarnom prostoru digitale scenografije. Pokušavam da shvatim zašto. Često se bavim pozorištem za decu i mlade. To me pribiižava sopstvenom detinjstvu koje sam u najvećoj meri zaboravio. Pokušavam da shvatim zašto. Imam 31 godinu i po svoj prilici sam na polovini života. Jasno mi je šta sam radio u prvoj ali nemam ideju kuda će me odvesti druga polovina. Znam samo da ću nastaviti đa istražujem nepoznate teritorije jer je to jedini način da se osećam dostojan života koji živim. Da li ću uspeti, skoro da me i ne zanima. Ne pokušavam da shvatim zašto.

Photo / Foto: N. Zavišić