Bitef

I BITEF TEATAR, BELEF, ECCD (

MOJA DOMOVINA - SEDAM SNOVA

MOJA DOMOVINA - SEDAM SNOVA (po motivima tragedija tebanskog ciklusa: Antigona, Sedmorica protiv Tebe, Edip, Edip na Koionu, Feničanke)

BlTEFTeatar, BELEF and ECCD (European Culture Centre Delphi)

Koprodukcija:

Režija/scena/tekst:

Nikita Milivojević

Kostim:

Lana Cvijanović

Muzika:

Dimitris Kamarotos

Koreograf:

Amalia Benet

Svetlo:

Svetislav Calić

Ton:

MiroljubVladic

Šminka/frizure:

Milena Stefanović

Asistent kostimografa:

Mima llić

Organizator:

Milena Lazović

Organizator/inspidjent:

Rade Stojiljković

Igraju;

Danijela Ugrenović, Ana Franić, Anđelika Simić, Jelena llić, Milivoje Obradović, Vladimir Cirković, Damjan Kecojević, Ivan Đurić, Miodrag Krivokapić, Nenad Pećinar, Milivoje Obradović, Vladimir Cirković, Damjan Kecojević, Ivan Đurić, Danijela Ugrenović, Ana Franić, Anđelika Simić, Jelena llić, Damjan Kecojević, Nenad Pećinar, Milivoje Obradović, Vladimir Ćirković, Ivan Đurić.

„Ništa nije užasno, sve je užasno. Ništa nije komično, sve je tragično. Ništa nije tragično, sve je komično, sve je stvarno nestvarno, nemoguće, pojmljivo, nepojmljivo. Sve je teško, sve je lako." £ lonesco Živeti u tako „tragično" vreme kao što je naše, gotovo da nas obavezuje da se vratimo na sami izvor tragičnog, a to je, naravno, antička tragedija. Kada dva brata krenu oružjem jedan na drugoga, a onda ni u smrti ne mogu jednako da se sahrane, u „mojoj domovini" odmah prepoznajemo vlastitu priču - to je naša tragedija. Pre vise od deset godina, u predstavi Sedmorica protivTebe, prvi put sam počeo da istražujem taj strašni kontinuitet prokletstva koji je bacen na Edipov (Lajev) rod, i da ga prepoznajem kao naš, vlastiti. Antigona je bila na neki način nastavak tog istraživanja, jedan od onih junaka koji su mi održavali veru u nekakav viši smisao i poredak stvari, bez кода bi sve bilo potpuno besmisleno. Moja domovina - sedam snova je treći, poslednji deo tog intimnog ciklusa. Sedam priča, snova, kroz koje prolazi Edip, nešto su kao sublimacija jednog te istog ludila, u kojem nema vise sasvim jasne razlike između onoga što je stvarno i nestvarno, onoga što je bilo ili ce tek biti, što je istinito, lažno, moguće, nemoguće, jedno užasno osećanje nestalnosti svih stvari, (jedino izvesno je da uvek, iznova, zbog vlasti brat übija brata), i u kojem, kao iz noćne more, nemim krikom pokušavamo na kraju da se probudimo. Nikita Milivojević