Bitef

prvobitnom planu, trebalo da bude organizovana u Nikoziji, da traje 100 daña ida je pohada 60 do 100 studenata. Documenta 12, kao jeden od glavnih programa, ima izdavacki projekt„Documenta 12 magazine", koji okuplja 90 casopisa za umetnost i teoriju iz celog sveta, koji razmenjuju tekstove i organizuju tribine, uzivo, preko on-lajn platforme i kroz izdanja izlozbe. Edukacija je jedna od glavnih tema projekta. Za prezentacije, diskusije i ostale aktivnosti casopisa tokom trajanja izlozbe sagradena je posebna hala, te ove delatnosti iz uobicajenog prateceg prelaze u glavni program izlozbe.

Pitanje je: zasto edukacija dobija toliku vaznost (ili popularnost?) u umetnosti dañas? Provokativna teza je da umetnost, deklarisuci se kao produkcija znanja, pokusava da obezbedi sebi novi legitimitet u svetu trzisne logike, masmedija i interneta u kojem je izgubila svoje nekadasnje pozicije. Zato, ako edukacija jeste vazna, pitanje je da li se moie divertìratil

Uporedo s tokovima velikih umetnicko-edukacijskih sistema, pa i pre njih, pojavijuju se brojni nezavisni kriticki projekti: slobodni univerziteti - London, Kopenhagen, Вес, Mobile Academy: Blackmarket of Useful and Non-useful Knowlegde, East Dance Academy, Nomade Dance Academy, s-o-s-projekat, PAF self-learning program, Institute for Distributed Creativity itd. Mnogi od njih zapravo nisu edukativni programi, vec istrazivacke i eksperimentalne umetnicke grupe i projekti koji ispituju edukaciju kao temu umetnosti dañas. Sjedne strane, novi mediji i novi umetnicki zahtevi, narocito Ínter- i transdisciplinarnost i potreba za istrazivackim radom sporo nalaze mesto u kurikulumima zvanicnih obrazovnih institucija. S druge strane, Bolonjska konvencija donosi koliko koristi toliko i pretnje - u smislu brze produkcije kadrova cije ce znanje lakse biti stavljeno na trziste i iskorisceno u okviru placenog radnog vremena. Umetnici dañas, kao sto cine jos od avangarde, a narocito od konceptualne umetnosti, preuzimaju obrazovanje u svoje ruke, shvatajud kritickipotendjalznanja u„drustvu znanja" koje nastaje. Samoobrazovanje shvatamo, u tom kljucu, kao ucenje koje nije usmereno na specijalizaciju koja ce biti (na)placena, vec ima kriticki potencijal mnostva „drugacijih upotreba". Jedan od fokusa je samoobrazovanje kao kolektivni ein. U umetnosti, narocito izvodackoj, kolektivi su gotovo neophodni i poznati tokom duge istorije. Ali samoobrazujuci kolektivi nude moguenost dehijerarhizacije i pravljenja novih modela saradnje, a zatim i razmene,zahtevajuci nove protokole i procedure rada od ucesnika.

Problematlke u fokusu:

- kako se model produkcije znanja upisuje u modele menadzmenta znanja; - samoobrazovanje kao umetnicka neposlusnost;

-„divertiranje" kodova (oficijelnog) obrazovanja, njegovih pretpostavki i ocekivanja; - emancipacija: jednakost u obrazovnoj situaciji - umesto hijerarhije udtelj-ucenik; - potencijal umetnosti kao produkcije znanja: udii kroz umetnicki rad, a ne za rad; -svrhe neisplativog obrazovanja - umesto jasnog„pay to learn, teach to earn";

- kolektivni samoedukacijski modeli: sta posle radionica i laboratorija?

Ana Vujanovic