Bitef

TEORIJA U TEATRU? NAPOMENE О JEDNOM STAROM PITANJU Kada se u pozorištu (ili u filmovima) prikazuju fiktivne scene sa Ijudima koji razmišljaju, pokušaj scenskog predstavljanja njihovih misli, pa i nakon svih iskustava, brzo postaje smešan - teorija u redukovanim uslovima. To formalno teorijski izgleda sasvim drugačije kod pozorišta kakvo je ono u slučaju Rimini Protokola, koje donosi realnosti vredne poznavanja, individue sa znanjem vrednim posredovanja i koje sadržaje najraziičitije vrste postavlja kao pozorišnu „izložbu". U duhu tradicije readymada Rimini Protokoll u pozorište može legitimno da uvede ne samo predmete, već, takođe, i prave osobe, stručno kao i teorijsko znanje. Kao što se u analogy! sa objet trouvé može govoriti о acteurs trouvés, nadenim osobama, tako znanje i tekst, teorija i nauka mogu u takvoj postdramskoj formi da potvrde svoju pozorišnu prezentnost, mogu kao takvi da budu postavljeni i ne moraju da se, kao trenutak dramske fikcije i situacije, pravdaju dramaturškim lukavstvom i prepredenošću, Pozorište ovde predstavlja dvostruku vrstu istraživanja: pronađu se osobe - dame iz staračkog doma, detektivi robnih kuća, tinejdžeri, vratari, vozad kamiona itd - i realnosti njihovog života se obznane, rasvetle u smislu njihovih drustvenih odnosa, a da se na njih jasno ne ukazuje. Rimini Protokol nudi pozorište sećanja na temu nepoznate sadasnjosti, neku vrstu empirijskog sociološkog istraživanja i jedno pozorišno organizovano ustrojstvo znanja, ali takođe i instalaciju sa živim likovima.To što su, pritom, gledaoci zavisni od sopstvene vere u istinitost saopštenog, ne samo da ovakvo pozorište povezuje sa mnogim drugim savremenim praksama koje planski ukidaju granice sigurnosti diferenciranja fikcije od realnosti, već upućuje gledaoca da nužno kritički ponovo preispita celokupno izneto znanje.(...) * Polazed od ovih promišljanja, ovaj, na prvi pogied, možda nesvakidašnji, ili, рак, naizgled neobičan poduhvat Heigard Haug i Danijela Vecela da upriliče veće s naslovom Karl Marks: Kapital, prvi torn predstavlja kreativan i simptomatičan pokušaj da se pronađe savremena forma tretiranja nepreglednog teorijskog diskursa. Pozorišni komadi Rimini Protokola i ranije su biii veoma bogati informacijama, prezentovali su i stimulisali znanje i saznajne procese. Stoga oni i pripadaju najširem kontekstu razvoja postdramskog savremenog pozorišta s početka 21. veka, koje prikazuje jezičke forme u najrazlidtijim oblicima, a u koje svečani prolaz ima upravo teorijski diskurs. Filozofija može da se igra i izvodi na sceni, kao što je to slučaj sa Ničeovim Ecce Homo u režiji Ajnara Šlifa (Einar Schleef); jedan Frojdov tekst bio je centar scenskog projekta Kristofa Nela (Christof Nel); nauka, naučnici i njihove teorije postale su predmetom rada Kristofa Martalera (Christoph Marthaler), Žan-Fransoa Perea (Jean-Francois Peyret) iii Žana Žurdoija (Jean Jordheuil); kao otuđen govor lica, na paradoksalan način, pojavljuje se sociološko-teorijski jezik kod Rene Poleša (Rene Pollesch) koji u Hallo Hotelu... (2004) čaksasvim direktno koristi tekstove Đorđa Agambena (Giorgio Agamben) za Ijubavni iskaz dve žene.

Izvod iz zbornika / Extracts from Miriam Dreysse, Fiorian Malzacher, Hrsg.: Experten des Alltags. Das Theater von Rimini Protokoll, Berlin 2007: Hans-Thies Lehmann "Theorie im Theater. Anmerkungen zu einer alien Frage", S. 164-182. Integralna verzija članka biće objavljena u časopisu "Scena", br. 3, god. XLV

138

LEMAN О KAPSTALU