Bitef

The Bitefselectors honour the tradition of finding a new motto for the festival each year. The first ever motto was given to 4 Bitef 70: Classics à la 70s. The motto is arrived at through the choice of participants and performances. It mainly refers to the main programme of the festival, but it also incorporates all the side programmes of Bitef. The Motto will symbolise the whole season until the next festival. It is a product of careful consideration and selectors' Intuition and their experience as audience members. Sometimes, it is necessary to uphold a rather unpleasant festival subtitle. Furthermore, the motto is not a statement, it is a provocation. Is the crisis inspiring to artist and in which way - we asked participants of Bitef. Here is what they said.

Jelena Kovačević

radoznalosti, takođe, i „pretpostavka о nevinosti". Ali, u procesu s čitaocima smo se, takoreći, ipak kretali od Marksa ka Engelsu, koji je Marksa konsultovao kada je u pitanju bio položaj pojedinca u fabrici. Ljudi su sa sobom, kroz svoje price, donosili i strukturu. U meri u kojoj smo dozvolili da se rukovodimo tim materijalom, tragali smo za dramaturgijom koja bi zaokružila priču, a nama pružiia mogućnost da isti organizujemo u komad. Kako bismo razrešili suprotstavljenost između kritike političke ekonomije i promatranja sopstvenog života, promenili smo gubicima bogatfokus sa strukture teksta na hronologiju, sa onoga šta se cita na onoga ko cita: ko je od prisutnih šta radio 1944,1968,1974. i tako dalje. Ko od prisutnih ima akcije, ko je bio u zatvoru, ko je pripadao crkvi, a ko partiji? Svi pokušaji da se vodimo argumentacijom kao i strukturom poglavlja u prvom tomu sve vise su, pa potom skoro sasvim otpali - takođe i iz razloga ekonomičnosti pažnje, koja je u pozorištu sasvim drugačija od one između knjige i dtalaca. Sa statističarom Kudnskim nikada nismo pokušali da izračunamo koliko minuta, u toku dva sata, gledalac može„stvarno" da prati, a da je njemu bilo potrebno najmanje 1500 sati kako bi„stvarno"procitao torn, dakle, sasvim normalna radna godina, uključujud šest nedelja odmora- to on izračuna u uvodu. ANATOMOVIĆ (BROD ZA LUTKE) Znam priču о čoveku koji je iz Bosne tokom rata početkom devedesetih izbegao u Nemačku sa ženom i dvoje male dece. Čitavu svoju imovinu i dotadašnji život poneli su u samo dva kofera. Nastanili su se tamo u nekom većem gradu, deçà su pošla u lokalnu školu, a on i žena su, valjda, naâli neki posao. Počeo je težak novi život u novom svetu. Rosie dosta godina, stvari kao da su došle na svoje mesto: deçà su se osamostalila i počela da grade sopstvene živote integrišući se dalje u zemlju u koju su došli, a čovekje jednoga dana sazvao porodicu daim nešto važno kaže. Toiiko je ozbiljnosti bilo u njegovom glasu da su pomislili na ono najgore - da ima raki da umire. On ih je, medutim, odveo u špaiz, izmakao police, skinuo tapete i tamo se, na odgled svih, ukazao tajni prostor dužine čitavog zida koji je u potpunosti bio ispunjen - video rekorderima. Od poda do plafona jedan na drugom bili su naslagani aparati koji su odavno izašli iz upotrebe, neki ispravni, a neki pokvareni, različitih marki, Bilo ih je na stotine. Žena je odmah počela da place, deçà su bila nema i pomalo zgrožena - bio je to neprijatan šokza sve. A čovekje stajao sa strane sa trijumfalnim izrazom lica ni ne pomišljajući da misle da je možda lud, jerto što im je otkrio bilo je njegovo - najveće bogatstvo. Naime, u vreme kada je došao, čovek nije mogao da veruje da se videorekorderi - to suvo zlato u njegovoj zemlji - prodaju u bescenje po buvljacima u Nemačkoj. I onda ih je kupovao, sve ih je kupovao srećan i presrećan jer nije mogao da veruje, nikako nije mogao da poveruje da su video rekorderi - TAKO JEFTINI.

144