Bitef

TRI PITANJA ZA LOLU ARIAS I ŠTEFANA KEGIJA Zašto radite sa decom? Lola Arias: Deçà su, pre svega, glumci, U svom svakodnevnom životu puno vremena provode u mini pozorištima: odlaze ispod stola ili u orman i ponašaju se kao da su u kud, da vode rat ili putuju na Mars, Ona postaju astronauti, princeze, vojnici ili psi - kad god im se profite, Prelazak izstvarnosti u izmišljeni svet za njih je prost kao kad otvarate i zatvarate oči. Kad ne moraju da igraju uloge heroja u školskim komadima, vrlo su neposredni, osećajni, frontalni izvođad. Kaže se da deçà uvek govore istinu, ali to je možda zato što tako dobro lažu da ne možemo da uodmo razliku. Štefan Kegi: Naši protagonisti još nisu stigli do puberteta. Još podražavaju svoje roditelje u mnogo čemu, a da toga nisu svesni. Ponekad su kao minijaturne kopije svojih roditelja, Čovek ih može posmatrati kao neki model budućnosti, Kao grupa, ona cine razmerni model društva: minijaturni šefovi, policajci i učitelji. Deçà su ponekad slobodna da zanemare pravila stvarnog sveta i izmisle druga praviia za drugačiji svet: ako zatvorim od, nevidljiv sam! Ili: ako se vodi rat, nosiću šest džempera, jedan preko drugog, da me ne pogode noževi i meci... Tokom turneje, aerodromski klinci ce porasti. Jedna godina predstavlja 10 ili 15% života nekih od naših protagonista. To bi moglo da ugrozi predstavu -ito je vrlo dobro. Pridajete veliki značaj životnom iskustvu svojih izvođača. Zašto? L.A.: Čini mi se da pozorište ne bi trebalo da briše iskustvo izvođača, već, naprotiv, potrebno je da pokuša da ga ukljud. Čak i kad radim prema pisanom tekstu, pre nego što stvarno počnem da režiram, uvekmezanima napetost koja nastaje između stvarnosti i fikcije.Tekst mora postati stvaran za svakog izvođača. To može da znači integrisanje nekih elemenata iz biogafija glumaca u tekst ili integrisanje onog što je slučajno, nepredvidivo ili nešto spolja što pruža izazov izmišljenom aspektu (kao što bi malo dete moglo da pokaže svu stvarnost svog ponašanja na pozornici ako kaže:"Ovo nije pozorište". Za Aerodromske klince koristimo iskustvo tih malih "globalnih nomada" da bismo razmišljali о budućnosti. Oni su vrlo mladi, a već su naudli dva-tri jezika, već su napustiii zemlju svog rođenja i putovali širom sveta. Oni predstavljaju novu koncepciju pojma nacije, pripadanja i kulture. Stom decom naša režija se ne zasniva na životnom iskustvu, nego nas vise zanima projekcija njihovih budućih života, te, prema tome, kako ce svet izgledati posie dvadeset godina, kad mi ostarimo a oni budu novi privredni lideri, nove izbeglice i novi umetnici. Š.K.; Kad počinjemo rad s tom decom, oni već imaju od šest do 13 godina glumačke obuke: govor, hod, držanje za ruke, pozdravljanje, ne govore punih usta, ćute kad su tu gosti... škola Života! Naučili

78

AIRPORT KIDS