Bitef

Često sam u intervjuima govorio da sam imao dva problema koja sam morao riješiti prije nego što sam počeo pisati о tako zahtjevnim temama, a prije svega о Sarajevo. Jedan je bio „s kojim pravom? " a drugi, ako već si mogu dati pravo da pišem о tome, ~s kojim glasom?" Jer, velike feme nose sa sobom dva velika problema: kao prvo, postoje ljudi koji su ih osjetili na svojoj koži i pisali о tome ~iz prve ruke", a drugi je rizik da se ne upadne и banalno, u pojednostavljeno, da se složena stvarnost ne upropasti lošim pristupom, brkanjem stvari, nejasnoćom, pogrešno izabranim riječima. No, mi znamo da пе možemo bježati od tih velikih tema koje su tu iza svakog ugla, odmah ispod kore leda, koje su tu u nama i znamo da moramo imati pravo da kroz umjetnost pridemo „srcu stvari", ili da barem to pokušamo. Ako je tako, onda ostaje samo da rijesimo pitanje glasa. Ja sam pitanje glasa pokušao riješiti kroz pripovijedanje jednog „stranca" u prvom lieu. No, taj izbor morao je otvoriti prostor svim onim drugim glasovima koji progovaraju u romanu. Jednako tako vi morale uskladiti te glasove koji će ispripovijedati jednu pricu na način da ne ušutkaju razlog zbog kojeg se ta priča uopće priča. Teatar govori drugim jezikom, ali ponekad prodire brže i dublje od pročitanog teksta. Na vama je sada da prodrmate gledateIja, da ga „grizete i bodete", da dovedete u pitanje sve ono što većina uzima zdravo za gotovo, da prodrmate tzv. istine о svom vremenu i sebi samom, koje mu se eine prirodne, da ga trgnete iz opijenosti, da ga probudite kako spram današnjeg trenutka tako i spram prošlosti. Zašto je Berlinski zid pao baš na naše glave i zašto baš na takav način? Odgovori nisu jednostavni niti bi ih trebalo pojednostavljivati. Roman, a ni predstava nisu tu da daju konačan odgovor već da na kreativen način otvore problem koji ce nam omogućiti da ga (bolje) razumijemo. Bolno je i uznemirujuće ovo što mi radimo. Vjerujem da je magija umjetnosti, književnosti i teatra, odnosno dobre umjetnosti, književnosti i teatra, u tome da nam na nenadani način otvara prolaz ka, da ponovim, torn „srcu stvari". Neide to bez sjekire. Da li je to ona Kafkina, da li je to i и našem slučaju, ostaje, dakako, da se vidi. Ja istinski vjerujem da mi и rukama držimo baš takvu sjekiru. Igor Štiks Iz pisma Borisu Liješeviću i glumcima

In interviews I often said that I had had two problems which I needed to solve before beginning to write about such demanding subjects, Sarajevo, first and foremost. One was "with what right?", and the second, if 1 am allowed to write about it, "in what voice?" Big subjects come with two big problems: first, there are people who personally felt them and wrote "first hand accounts", and secondly, the risk to fall into the banal, simplified, to ruin the complex reality by a bad approach, confusion of things, lack of clarity, wrong words. Yet, we know that we cannot shun these big subjects which are there, behind every corner, right under the ice, which are in us and we know that we must have the right to approach the "heart of the matter" through art - or at least to try it. If that is so, then all that needs to be resolved is the guestion of the voice. I tried to solve the guestion of the voice by a first-person narrative of a "stranger". This choice, however, had to open room for all those other voices speaking out in the novel. In the same way you need to harmonise those voices which will tell a story in a way which will not silence the reason for the telling of it. Theatre uses a different language, at times it penetrates faster and deeper than a read text. It is up to you now to shake the spectator, to "bite him and prick him", to bring into question everything that most people take for granted, to shake the socalled truths about his time and shake him out of his entralment, to make him aware of the present moment and the past. Why did the Berlin Wall fall on our heads and why in that particular way? The answers are not simple and should not be simplified. The novel, or the production, are not there to supply a final answer but to open the problem creatively allowing us to understand it (better). What we do is painful and disturbing. I believe that the magic of art, literature and theatre, that is good art, is In the fact that in an unexpected way it opens a passage to, let me repeat, that "heart of the matter". It won’t do without a hatchet. Is it Kafka's, is it also in our case, remains to be seen. I truly believe that we have precisely such a hatchet in our hands. Igor Stiks From a letter to Boris Liješević and the actors

70