Borba, 20. 06. 2009., str. 37

ho ic rekao kniaz

lako njegov spomenik i ulica krase centar beograda, knez Mihailo (Obrenović je danas potpuno zaboravljen o čemu svedoći Jedya jetnaestak ljudi na pomenu održanom JL juna u Sabornoj crkvi, Srbi ga danas

prepoznaju u ure

DOBRILA DOSTANIĆ

ez Mihailo Obrenović je

K pao kao žrtva zavere koju su

rganizovali karađorđeviće-

vci, sa Pavlom Radovanovićem na

čelu. Ubijen je ubeogradskom pa-

rku Košutnjak 11.juna 1868. godi-

ne, Ubistvo je izazvalo veliku narodnu žalost.

Sto četrdeset jednu godinu kasnije, prošle nedelje, u beogradskoj Sabornoj crkvi, gde je knez sahranjen, održan je pomen kojem je prisustvovalo jedva petnaestak ljudi. Predstavnici Ministarstva za rad, socijalna i boračka pitanja, Ministarstva odbrane, Društva za negovanje tradicija oslobodilačkih ratova Srbije do 1918.i Udruženja ratnih i mirnodopskih vojnih invalida položili su vence na kriptu u crkvi. Građana, pa ni znatiželjnika, nije bilo.

Od velike narodne žalosti ostalaje samo diskretna protokolarna ceremonija za čoveka čiji spomenik krasi centar Beograda, a po njemu se zove glavna ulica metropole. Neki su to opisali kao zaborav za Obrenoviće, u vreme kada

y• •

ICI

Karađorđevići važe za neformalnu kraljevsku porodicu države koja odavno nije monarhija, a drugi prosto nemarom građanstva, naviknutog da se sastaje “kod konja”, ane “kod knjaza”.

Knez_je čitavog života bio “obuzet idealizmom”, bilo u državničkim poslovima, bilo u privatnom životu. Neretko, uz samopožrtvovanje, uspevao je da podigne brojne kulturne ustanove i da pomaže pojedince koji su doprinosili kulturnom razvoju Srbije. Bio je spreman da založi i svoje imanje zarad priprema oslobodilačkog rata protiv Turske. Zahvaljujući njemu, ustrojena je i srpska vojska, i donetpprvi zakon o vojsci i pravima vojnih invalida.

Njegova romantična priroda nije mu donela mnogo sreće u privatnom životu. Posle neostvarene romanse sa Nemicom u koju je bio zaljubljen i neuspelog braka sa kneginjom Julijom, nesrećno se zaljubio u svoju mladu rođaku Katarinu Konstantinović, unuku po ženskoj liniji njegovog strica Jevrema Obrenovića. lako se gotovo čitavo njegovo okruženje oštro protivilo ovoj ženidbi, knez se verio sa

njom nekoliko dana pre samog atentata.

Tako je, osim zasluga zapisanih u srpskoj istoriji, knez Mihailo ostao upamćen po svojim pesničkim ostvarenjima o nesrećnoj i tajnoj ljubavi. I danas se u beogradskim

Kodkonja

boemskim kafanama može čuti setna kompozicija nastala na njegove stihove “Što se bore misli moje. ,

Knez Mihailo Obrenović rođen je 16. septembra 1823. godine, u Šarenom konaku u Kragujevcu, kao drugi sin kneza Milošai kneginje Ljubice. Odrastao je uz majku, daleko od oca, koga je viđao samo o praznicima. Osnovno obrazovanje sticao je uglavnom uz privatne učitelje, koji su ga podučavali u Kragujevcu, Požarevcu i Beogradu, gde je povreMigacız KVRNKR<al KO osfao wUipzsaamcexn i po svojima pesnničlcina ostvaremjinazı O x.

meno boravio.

Kada je knez Miloš abdicirao 1839. godine u korist prvog sina Milana, napustio je Srbiju i sa sobom poveo Mihaila. Knez Milan, njegov brat, umro je posle samo tri nedelje vladavine. Nakon toga, Prvo namesništvo i Savet prihvatili su Mihaila kao bratovljevog naslednika, zamolivši suItana da mu izda berat, što je suItan i uradio, priznavši Mihailu zvanje glavnog knjaza. U pratnji majke, Mihailo odlazi u Carigrad da bi se poklonio sultanu, koji mu tom prilikom dodeljuje titulu svetost i čin mušira - maršala. Vratio se u Beograd 1840. godine, da bi neposredno posle toga bio ustoličen i miropomazan u vreme zasedanja Narodne skupštine.

Vladavina kneza Mihaila protekla je u žestokoj stranačkoj borbi između karađorđevićevaca i obrenovićevaca. Jedni su imali uporište u Ustavu iz 1838, a drugi u samom knezu i postojećoj vladi. U ovu borbu umešale su se čak Rusija i Turska, kojima nije pošlo za rukom da smire međustranačku mržnju. Turska je podržala pobunu protiv kneza Mihaila i njegove vlade, pa je bio primoran da 1842. godine, sa devetnaest godina, napusti Srbiju.

Izgnani knez živeo je u Zemunu i Banatu do smrti majke 1843. godine i učvršćivanja ustavobraniteljskog režima, odnosno ponovnog izbora Aleksandra Karađorđevića za kneza. Tada je, uveren da je povratak na presto nemoguć, otišao da živi u Beč kod oca, gde je proveo veći deo emigrantskog života. Puno je putovao Evropom, stekavši brojna

poznanstvasa vladarimai istaknutim ličnostima iz javnog života Evrope. Ta druženja i kontakti bitno su uticali na upotpunjavanje njegovog obrazovanja,kaoinaoblikovanje političkih, nacionalnih i kulturnih pogleda. Tako je izgnani knez od 1844. godine pa sve do 1848. godine putovao po Evropi, obišavši nemačke države, Holandiju, Belgiju, Švajcarsku, italijanske države, Grčku i Poljsku, dabi na kraju stigaou Rusiju, gde je boravio kao gost ruskog cara. Revolucija 1848. godine muje probudila nadu da će možda uspeti da se domogne prestola, pa mu je pošlo za rukom da se probije sve do Srema. Kad je shvatio da su nade izgubljene, vraća se u Beč, odakle nastavlja svoja putovanja i obilazi Francusku i Englesku.

Knez Mihailo je bio vrlo romantične i osetljive prirode, što se delom pripisuje njegovom detinjstvu provedenom uz majku. lako veoma zaljubljen u jednu Nemicu plemićkog porekla, oženio se Julijom Hunjadi, iz ugledne ugarske porodice Ziči. Na Sv. Iliju, 1853. godine, održano je “toržestveno brakosočitanije”.

Mladenci su živeli u Beču do 1856. godine, da bi uz očevu pomoć kupili imanje u Ivanki u Mađarskoj i tamo se preselili, Knez Mihailo se često viđao i družio sa najumnijim ljudima tog vremena: Vukom Karadžićem, Đurom Daničićem i Brankom Radičevićem.

U Srbiju se vratio s ocem 1858. godine, voljom Svetoandrejske skupštine, koja je kneza Miloša

drugi put postavila na srpski presto. Otac mu je poverio vojne poslove, u kojima se knez Mihailo pokazao kao veoma dobar saradnik. U vreme borbi za ujedinjenje Italije, 1859. godine, poverena mu je misija kod evropskih sila. Tada je sa kneginjom Julijom posetio Beč, Pariz, London i Berlin. Sa Napoleonom III sreo se dva puta, dok se u Engleskoj našao sa mađarskim revolucionarom Košutom.

Na presto je knez Mihailo došao drugi put sa trideset sedam godina, 1860. godine.

Njegova strategija je imala dva pravca - prvi, borbu protiv Turaka i drugi, vladavinu zakona. U proklamaciji objavljenoj prilikom stupanja na presto nalazi se rečenica koja nalikuje Dušanovom zakoniku: “Dokle je knjaz Mihail na vladi, neka svaki zna, da je zakon najviša volja u Srbiji, kojoj se svaki pokoravati mora.” To je bio period veoma stabilne vladavine.

Inače, knez Mihailo je bio prvi novovekovni srpski vladar, ne samo po volji narodnoj, već i po “milosti Božjoj .

Mihailo je od Pašinog konaka stvorio pravi evropski dvor sa strogim pravilima koja su svi poštovali.

Jedna od najvećih zasluga jeste ta što mu je pošlo za rukom da 1867. godine izdejstvuje Ferman o gradovima, jedan od najvažnijih državnopravnih akata u osamostaljivanju Srbije od Turske.

Prvi umetnički spomenik u Srbiji

pomenik knezu Mita, delo fi-

rentinskog vajara Enrika Pacija, postavljen je kao prvi umetnički spomenik u Srbiji 1882. godine, ispred Narodnog pozorišta, na mestu nekadašnje Stambol kapije. Na postamentu su imena gradova zadobijenih od Turaka za vreme njegove vladavine i reljefne scene iz srpske istorije (po nacrtu arhitekte Konstantina Jovanovića). Desna ruka Mihaila je uperena prema Prizrenu. Narodno pozoriste je sagrađeno upravo odlukom kneza. U martu 1868. godine je srušena Stambol kapija, u maju (po starom kalendaru)on je ubijen u atentatu, alije već 19. avgusta postavljen temelj Narodnog pozorišta. Pozorišna zgrada je rađena po projektima arhitekte Aleksandra Bugarskog.

Pa: