Danas

Zašto se komandant jasenovačkog logora Dinko Šakić ne boji budućeg sudskog procesa

Zagreb - „Šakić je nevjerojatno simpatičan čovjek, pravi gospodin s golemim životnim iskustvom. Mi s njim ne smijemo razgovarati o djelu i procesu, ali nam nitko ne brani da s njim popričamo o životu. Pričao nam je tako o Argentini i svome životu tamo, a zainteresiran je i za nogometnu situuaciju. Zanimljivo je da se Šakić ne boji procesa, ni presude i u sve što ga čeka ulazi smireno i uza smiješak." Tako je prije nekoliko dana jedan pravosudni policajac na siužbi u zagrebačkome Okružnom zatvoru Remetinec iskazao svoje dojmove o čovjeku koji je osumnjičen za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i koji ođ 18. lipnja boravi u spomenutoj ustanovi. Upravnik tvoinice sanrti Za sve one koji su pratili zbivanja od dana kad je Vizentalov centar od argentinskih vlasti zatražio uhićenje Dinka Šakića, onaj smješak na licu bivšeg zapovjednika jasenovačkog koncentracionog Ipgora potpuno je jasan - suđenje Sakiću, na koje je Tuđmanov režim pristao pod snažnim tnozemnim pritiskom, ima, naime, izvanredne izglede da se izrodi u najobičniju sudsku farsu. U ovoj zemlji kao da je uspostavljen općenacionalni konsenzus oko dvojbe koju je u nedavnom istupu iznio jedan od kandidata za Šakićeva branitelja Zvonimir Hodak: „Pitanje je odgovara li ovdje kompetentna osoba ili je Dinko Šakić netko tko je bio na rubu dnevne politike." Većina javnih nastupa hrvatskih političara povodom slučaja Sakić zasniva se, zapravo, na toj teoriji zavjere; zapađni svijet urotio se protiv mlade hrvatske diža-

ve, a u rečenoj zavjeri Dinko Šakić igra ulogu odličnog sredstva za ucjenjivanje. U tim polemikama nitko ne izgovara ključnu rečenicu, a ona, ta činjenica, kaže da je Dinko Šakić bio upravitelj tvornice koja se tijekom Drugog svjetskog rata bavila masovnom proizvodnjom smrti. Sa službenom hrvatskom šutnjom o Jasenovcu usporediva je jedino šutnja Šakićevih žrtava, muk onih desetaka tisuća nevinih muškaraca, žena, djece i staraca kojima je glave došia „podjesna težnja hrvatskog naroda za vlastitom dtžavom". Gomja rečenica, koja govori o nevinosti jasenovačkih žrtava, vjerojatno se ne bi svidjela autoru zahtjeva za provođenje istrage protiv Dinka Sakića. Čovjek se zove Zdenko istražni je sudac zagrebačkog Županijskog suda, a u rješenju koje je potpisao stoje monstruozne tvrdnje da su deseci tisuća intemiraca iz logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški bili „politički protivnici tadašnje Nezavisne Države Hrvatske i da je u spomenutim iogorima ...goubijano više desetaka tisuća Židova i Roma, te politički nepoćudnih Srba, Hrvata i drugih“. Dva dana nakon što je u javnost

prodrlo rješenje o provođenju istrage s Konjićevim potpisom i citiranim konstrukcijama, reagirao je predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Miroslav Šumanović. On skida krivnju sa Zdenka Konjića, te istu prebacuje na anonimnog državnog tužitelja koji je napisao činjenični opis kaznenih djela koja se stavljaju na dušu Dinku SaJdću. „Istražni sudac je pri donoše-

nju rješenja o provođenju istrage vezan za činjenični opis djela iz zahtjeva tužitelja, te stoga ne može, jer za to nema ovlaštenja, vršiti nikakve intervencije glede faktografije iz zahtjeva, odnosno preformuladje pojedinih navoda", piše Miroslav Sumanović. Ovakva konstrukdja je, zapravo, samo fmalni proizvod osmogodišnje relativizacije jasenovačkog zločina koju Franjo Tuđman i njegovi dvorski povjesničari sustavno pokušavaju nametnuti hrvatskom narodu. Državno odvjetništvo Dtnka Šakiča, inače, tereti za 12 što pojedinačnih što grupnih, likvidacija u Jasenovcu i Staroj Gradiški, ali je samo u dva slučaja uspjelo identificirati imena žrtava. Tako se sumnja da je Šakić vlastoručno zaklao hrvatskog seljačkog pisca Mihovila Pavleka Miškinu, te da je odobrio strijeljanje cmogor-

skog lijećnika Boškovića. Čini se, dakle, da je optužni prijedlog postavljen na piilično krhkim nogama, a to više što Državno odvjetništvo bivšeg jasenovačkog zapovjednika nije odlučilo teretiti za genodd, nego za ratni zločin nad dvilnim stanovništvom.

Odbrana neće biti teška Pravni stručnjad, koji su proučili rješenje q provođenju istrage, smatraju da Šakića neće biti teško braniti ukoliko se ne pronađu novi čvrsti dokazi koji bi „nasmijanog starca" spremili na 20-godršnju robiju. Takvih dokaza trenutačno nema, a bolji poznavatelji naravi hrvatskog polidjsko-pravosudnog aparata tvrde da neće ni biti pronađeni. Dok oko njega i njegova slučaja traju javne polemike, te novinske špekulacije, onaj „nevjerojatno simpatični čovjek" s početka teksta pažljivo prati Svjetsko nogometno prvenstvo, čita novine, šeta po zatvorskom krugu, prima posjete brata Tomislava i konzultira se s braniteljem po službenoj dužnosti Ivanom Kemom. Jedino se, tu i tamo, zna požaliti na samoću u remetmečkoj ćeliji, ali i čamotinji bi uskoro mogao doći kraj. U četvrtak, 25. lipnja, Centar Simona Vizentala zatražio je, naime, od argentinskih vlasti _da uhapse stanovitu Esperancu Šakić, koja je, koje li slučajnosti, supmga nešto poznatijeg Dinka, te sestra još poznatijeg ustaškog koIjača Maksa Luburića. Vizentalov centar tvrdi da posjeduje dokaze da je i Nada [kasnije će postati Esperanca] Šaldć počinila ratne zločine dok je bila čuvarica logora Stara Gradiška, te traži njezino izmčenje Hrvatskoj.

Obiteljska idila u Remetineu?

„Istraga još nije gotova, aii se čini da je riječ o osobi koja nije počinila neke biage prekršaje u postupanju sa zatvorenicima, nego ozbiljne i velike zločine", kazao je direktor Vizentalovog centra dr. Efraim Zurof. On zna da je Nada Šakić prilikom dolaska u starogradiški logor imaia svega 17 godina, ali isto tako zna da „mladost osobe na žalost ne govori p odgovornosti, a Ijudi su i u toj dobi u stanju počiniti zlocineT Što će biti s Nadom ŠakiĆ još je neizvjesno, no u njezinu suprugu Dinku, vjerojatno, tinja tiha esperanca da će njihova obiteljska idila opet biti uspostavljena. Pa, makar i tisućama milja daleko od argentinskog doma - u uskoj ćeliji Okružnog zatvora u Remetincu.

Ivica ĐUdć (AIM)

FOTOt FONBT/AP

„Nasmejani starac“: Dinko Šakić po dolasku u Zagreb

Nasilje ili dozvoljena upotreba sile

Šta stoji iza nedavne pohune u sarajevskom Okružnom zatvoru

Sarajevo - U sarajevskom Okružnom zatvoru, u noći između 3. i 4. juna izbila je pobuna. Prvi žešđ bunt zatvorenika u posljednje vrijeme u ovom zatvoru je i ugušen. Pobunjenid, njih osam iz jedne sobe, savladani su suzavcem i batinama. Za akciju su bile angažovane specijalne snage policije. Mogući razlog pobune je nezadovoljstvo liječničkim tretmanom, koji se provodi u Okmžnom zatvoru, Sve to, kao i druge pojedinosti, medijirna je obznanila Jasminka Dedić, majka jednog pritvorenika, učesnika u pobuni. Kao i mnogo puta dosad, javnost o ovakvim događajima redovno doznaje iz „treće ruke“, dok su nadležni i pored traženja da se zvanično oglase, uglavnom ostajali nijemi. Krvava odećaumesto kontakta „Moj sin je najviše pretučen. Nije mi dozvoijeno da ga vidim. Oni šute o svemu, valjda hoće da im te modrice nestanu, pa da kažu kako ni&g nije bilo. Pitam se zna li IFTF šta se dešavalo u zatvoru?", kaže Jasminka Dedić. Dugo vremena nakon pobune niko od nadležnih u Upravi zatvora i Kantonalnog suda nije našao za shodno da objasni rodbini zašto su posjete u zatvoru smanjene i zašto je težina paketa ograničena na pet kilograma, Umjesto kontakta sa zatvorenicima, rodbini je dostavljena krvava odjeća.

Prema onome što je uspjela doznati Jasminka Dedić, „pobuna je počela 3. juna oko podneva. U jednoj od soba, u kojoj je smješteno osam zatvorenika, napravljena je barikada od kreveta. Navodno su tražili boIji tretman u liječenju. Pobunjenici su porazbijali stakla na prozorima. Prema tvrdnjama nekih zatvorenika koji su u međuvremenu izišli iz zatvora, oko ponoći su pozvani spedjalci, koji su s vanjske strane übacili suzavac u sobu. Zatvorenici su pobjegli u WC. ali im je i tamo übačen suzavac. „Vrata su otvorena bonsekom, nakon čega je uslijedilo žestoko pendrečenje. Nije mi jasno zašto su ih morali tući, kada su oni sigumo već bili savladani upotrebom suzavca? Vjerovala sam u ovu državu i sistem, a sada ne znam više kome da vjerujem", razignirano objašnjava Jasminka Dedić. „Tri mjeseca smo tražili da mog sina smjeste na liječenje. U zatvoru su ga drogirali tabletama. Za njih je bilo bitno samo da bude mirari', kaže Jasminka Dedić. Nakon tri pokušaja samoubistva, dvaput rezanjem vena i treći put gutanjem kašika. D. Dediću je dozvoljeno da se liječi na Neuropsihijatrijskoj klinici u Sarajevu. Ostao je 15 dana i vraćen je tačno na dan pobune. „Zašto je moj maloljetni sin stavljen u ćeliju sa odraslima?", pita Jasminka Dedić. Uplašena za psihičko zdravije svog sina, od-

lučna je da ide do kraja kako bi se ispitao cijeli događaj vezan za gušenje pobune. Nekoliko dana nakon objavljivanja u medijima, nadležni u Okružnom zatvoru potvrdili su da se 3. juna ipak desio incident. Uprava Okružnog zatvora je o svemu dostavila izvještaj, koji je na Kantonalnom sudu u cijelosti prihvaćen kao tačan. U izvještaju je navedeno kako je u ćeliji broj 168 došlo do problema, jer su se pritvorenici zabarikadirali. U ćeliji su bili uglavnom narkomani, koji su zahtijevali veću količinu narkotika. Pregovori su trajali dugo i, kako je navedeno, pritvorenici su prijetili samopovrijeđivanjem ako se uđe u njihovu ćeliju. Na Kantonalnom sudu objašnjavaju kako nikakve upotrebe suzavca nije bilo, nego je korišten sprej koji žene koriste za samoodbranu. Sprej je, navodno, napravljen na biljnoj bazi i potpuno je bezopasan za zdravlje. Zalbe Helsinškom komitetu Sredstva sile su upotrijebljena u najmanjoj mjeri, jer je u ćeliji bilo i maloljetnika. Prema izvještaju Upravnika zatvora, pritvorenici nisu pretučeni, nego se radi o povredama nastalim od samopovređivanja, sječenjem komada stakla. Također je navedeno da su u ovom incidentu tri stražara povrijeđena. U ovom slučaju ne može se

govoriti o pobuni, jer nije došlo do nasilničkog ponašanja svih zatvorenika. Ljekar je nakon incidenta napravio izvještaj, a pritvorenici raspoređeni po drugim sobama. Osim toga, objašnjeno je da se po zakonu maloljetnici nekad mogu smjestiti u ćeliju s odraslima, o čemu odlučuje sudija za maloljetnike. Prema nekim saznanjima, od nedavno su u Okružnom zatvoru preduzete neke mjere, vezane za zatvorsku bezbjednost i obezbjeđenje. Naime, uvedene su tzv. mjere „demokratskog" obezbjeđenja s velikom restrikcijom ovlaštenja zatvorskog osoblja. Porodice zatvorenika uputile su žalbe Helsinškom komitetu za Ijudska prava i prema riječima Srđana Dizdarevića, šefa ureda u Sarajevu, oni su več uputili zahtjeve IPTF i OHR da se ispita ovaj slučaj kako bi mogli od Federalnog ministarstva pravde tražiti objašnjenje. Da li će i ovaj slučaj progutati vrijeme zavisi od upornosti porodica pritvorenika da istraju u traženju svojih prava. Međunarodne institucije koje pokušavaju ovdje uvesti malo više demokratije već su pokrenule svoje mehanizme. mada još nema nikakvih reakcija od zvaničnih institucija a izgleda ni volje da se nešto mijenja.

Eldin Karić (AIM)

Sreda, 1. jul 1998