El Emel

Pesnik, poznavalac današnjice u pesmi „Yirminci asir" (Dvadeseti vek) pise: „Draga, daj da zaspimo i da se probudimo posle godina sto . . . Ne, ja neću to ja nisam begunac i ne plašim se od ovog veka. Moj vek je bedan i erven od srama. Vek je moje junaštvo i snaga sama. Još nikad nisam osetio da sam se rodio rano sred ove tame. Iz ovog veka sam ja ponosan sto sam sa narodom svojim rame uz rame, i boriti se za jedan bolji svet nije li dovoljno za me? Draga, za godina sto . . . Ne, ne sada i uprkos svima! Moj vek je vek umiranja i uskrsnuća. Moj vek je vek pouzdanja i dostignuća. Od strašne noći ni traga. Od krikova rumene zore Zablistat će od sunca naš vek kao tvoje oči, draga!" lako je Hikmet u svojoj domovini bio stavljen na „ernu listu" ipak je uspeo da postane himničar našeg vremena ne samo po izraženoj vokaeiji nego i po intenzitetu humanizma i svetske solidamosti kojom je ta poezija od prvog do poslednjeg stiha bila prožeta i pomešana. Njegove poeme su štampane pod naslovom „Turski telegram!" (nešto preko dvadeset i pet izabranih pesama), „Pesme iz zatvora", „Izgnanstvo je težak zanat", „Pariz, ružo moja". Nedavno je izišla iz štampe njegova nova zbirka pesama ~Te hiljadu devet stotina četrdeset i prve godine". Te pesme su Freske o turskom narodu; hronika u stihovima koja uvodi čitaoce u tamnicu u Brusi. Ti stihovi predstavIjaju deo jedne dugačke pesme od šezdeset šest hiljada stihova napisanih između 1941. i 1950. godine. Većina stihova je nestala. Pesma „Sveži u noći" (1937. godine) je poruka borcima za slobodu na frontu Madrida u kojoj pesnik žali što iz svoje zemlje ne može poslati ni „kutiju patrona ni vunene čarape" ali im zato šalje

plamene pozdrave i drugarski izraz ljubavi. U drugoj pesmi pod naslovom „Poštar" (1954. godine) prikazuje sebe kao važnog pismonošu među ljudima koji prenosi vesti ljudi, ptica, zveri; čitave poštanske torbe pune proleća i pisama. Samo jedno pismo nije mogao dostaviti. To je pismo njegovom sinu Mehmedu koji je u Turskoj jer su „razbojnici zatvorili put" i poštar ne može proći. Svom sinu posvećuje pesmu „Mehmed". Zemlja pred obalom iz Varne te zovem čuješ li me? Mehmede, Mehmede! Crno More neprestano teče Nostalgijo luda, nostalgijo luda Sine moj, zovem te, čuješ li me? Mehmede, Mehmede? A Mehmed ga nije čuo jer je bio pod kontrolom države. Svi pokloni Nazima Hikmeta bill su vraćeni zbog „nepoznate adrese", U njegove trideset i dve objavljene knjige spadaju drame, romani, pripovetke i druge književne publikacije. Glavna su mu dela: „Portreler" (Portreti) 1935. godine, „Moskva senfonisi" (Simfonija Moskve) 1952. godine, „Bir ašk masali" (Jedna ljubavna priča) 1954. godine, gde pisac uvodi čitaoce u legende orijentalnog carstva. Svojim komadom „Ivan Ivanovic var miydi." (Da li je postojao Ivan Ivanovic) se obračunava sa kultom ličnosti. Pored ove poznate su mu i drame: „Istasyon" (Stanica), „Ayni mahalenin iki čocugu" (Dva dečaka istih lica), „Her seye ragmen" (Prema svačemu). Poslednja Hikmetova novela je „Romancilar" (Romantičari) u kojoj se autobiografski opisuje život turskih revolutionäre. Hikmetov uticaj na tursku poeziju je znatan. Moglo bi se reći da sva moderna i progresivna strujanja na neki način duguju njegovom delu. On je za modernu poeziju rekao: „Moderna poezija treba da bude internacionalna. Ja hoću jasnu poeziju da bi mogli da je napamet nauče nepismeni seljaci moje zemlje". Hikmet je umro. Smrt je neočekivano prekinula njegovu poeziju. Ono što ga je držalo i u najtežim trenucima je njegova duhovna snaga i nesalomljiva lićhost. Njegova vrednost i mesto u turskoj poeziji tek očekuju pravu ocenu.

Hafiz NIMETULAH

10