El Emel

A VÄNTUR A Bio sam mali bio sam malecki. Udicu sam u more bacio brzo riba nahvatao i. . . more video. Od hartije sam zmaja napravio zlatnim ga velom pokrio, njegov rep cvećem okitio prema nebu ga pustio i. . . nebo video. Porastao sam. Bez posla i gladan ostao, potreban novae nisam zaradio u ljudske duše sam ušao i. . . ljude video. Kakva sam mesta i kakve bolove prožao, kakva mora i kakva neba! Da li je ostalo nešto poslednje da vidim nešto poslednje da prodem? On je, kažem, nesrećan pesnik, jer vidi šta će videti. Prevela sa turskog MIR] AN A SMIL] ANSKI

BESPLAINO Besplatno živimo, besplatno Vazduh je besplatan, oblak je besplatan Brda i doline su besplatni Spoljni izgled automobila Vrata bioskopa Stakleni izlozi su besplatni. Sir i hieb nisu, ali Ljuta nesrgea je besplatna Sloboda je za glavu cena Sužanjstvo je besplatno Besplatno živimo, besplatno. Pesma samoće Ne znaju oni koji ne žive sami Od mutne tišine kako se čovek plaši Kako sam sa sobom govori Kako žudeći za nekim Svoj lik u ogledalu traži Ne znaju. Prevela sa turskog NEVENA KRSTIČ

Savremena turska proza

mi nismo ljudi

Aziz Nesin

R

eče neko iz gomile: „Mi, brate, nismo Ijudi! . . . a drugi potvrdiše klimajući glavom: ~Da-a-a, sasvim tačno, nismo Ijudi!" Jedan se odmah usprotivi: „Kakve su to reči, gospodine. . . Hajde da vidimo, šebe übroj u te!" Sa dvedeset pet godina, u vreme kad mi je mladićka krv burno ključala, ja sam tako govorio. Na brodu za ostrvo je jedan. stariji čovek, čiji uzrok Ijutine nisam znao, neprestano vikao: „Mi nismo Ijudi!", a ostali u salonu su to prihvatili klimajući glavom.

Meni mladalačka krv jurnu u glavu: „Žbog čega ne bismo bill ljudi, jasno je kao dan da jesmo. .. Eto, takvi smo da nas svako dovodi u zabunu . . vikao sam. Putnici u salonu su složno digli graju: „Nismo ljudi . . „Nama je čovečnost još daleka . . „Mi nismo ljudi. . Na o-vu graju ljutito starčevo lice omekša. „Eto, sine, sad shvataš", reče, „Svi galamimo Mi nismo ljudi —, pa sad, teško da nije tako.. „Ljudi smo, mi smo ljudi ..rekoh. Smeškajući se starac reče: ~Mi smo, dakle, ljudi; onda znači da sada nismo ljudi, nije li tako?" Nisam uopšte odgovorio, aid od tog dana godinama sam neprestano razmišljao: „Zbog čega mi nismo ljudi? . . Najzad. sam, dopavši zatvora, stekao odličnu priliku da, posle dugogodišnjeg traženja, u zatvoru saznam zbog čega. U odeljenju političkih zatvorenika za pedeset osoba živeo sam zajedno sa istaknutim svetlim likovima naše domovine, s našim ljudima sličnog zanimanja, sa slavnim osobama, guvemerima, generalnim direktorima, bivšim poslanicima, budućim političarima, s visokim činovnicima i doktorima. Većina mojih sobnih drugova se školovala u Evropi i Americi. Pošto su pro-

12