El Emel

krstarili mnoge strane zemlje bilo je i takvih koji su znali po nekoliko jezika. Mada smo se razilazili u mišljenju, ipak sam od njih mnogo što-sta naucio. A od naučenog najvažnije je to, što sam saznao odakle proizilazi da mi nismo ljudi. U danima posete nikakve dobre vesti nisam dobijao: kiriju za stan nismo mogli da platimo, bakalinu smo dugovali, i još niz sličnih neprijatnih vesti... Prosto nisam znao šta da radim, nisam imao nikakve nade. Hajde da napišem jedan roman, rekoh, možda ću prodati nekim novinama, pa zaraditi nešto para. Odavno sam nameravao da napišem roman čiji sam sadržaj imao u glavi. I eto, s torn odlukom sam uzeo pero i hartiju u ruke i povukao se na krevet u svom odeljku. Nisam hteo da gubim ni trenutak u brbljanju i praznim stvarima kojima se traći vreme. Tek što sam stigao da napišem nekoliko redova, kad dođe jedna važna ličnost, moj sobni drug, i sede na ivicu kreveta. Prve reči su mu bile: „Mi nismo ljudi, nismo ljudi." Nisam ga ništa pitao. „Da vidimo, zbog čega nismo ljudi" i poče da objašnjava: „Ja sam se školovao u švajcarskoj. U Belgiji sam radio šest godina." Zatim je način života u švajcarskoj i Belgiji opisivao nadugo i naširoko. Pošto me je zadržavao od posla, mnogo mi je bio dosadan, ali šta sam mogao da kažem. S vremena, na vreme sam pogledao papire pred sobom bacajući pogled na pero i hartiju trudio sam se da mu nagovestim svoju želju da skrati priču, pošto sam pri poslu. Ali on je, ne obraćajući pažnju, dalje pričao: „U tim zemljama ne možete da vidite nijednu osobu bez knjige u ruci. Ako su dva minuta besposleni, brzo otvaraju knjige i počinju da čitaju. U autobusu, vozu, na svakom mestu bez prestanka čitaju. A tek da ih vidite u njihovim kućama, zapanjili bi se: svako za sebe drži knjigu u ruci i neprestano čita." Ne bi li, možda, razumeo i prekinuo brbljanje, rekoh: „Ah, kako je to lepo, kako je 1ep0..." „Prirodno", reče, „da pogledamo malo nas. Ovde smo se skupili sve tobožnji intelektualci, a da li ijedan čita knjige? Mi nismo ljudi, gospodine, nismo ljudi." „Tacno" rekoh. Gm sam ja rekao „tacno", iznova je uzeo zalet i razvezao o tome kako Belgijanci i švajcarci bez prekida čitaju knjige, pričao i pričao. Pošto je došlo vreme jelu, nas dvojica smo se digli. „A sada, shvatate li zašto mi nismo ljudi?" rece. „Da-a-a" rekao sam. Straćio sam pola dana slušajući kako Svajcarci i Belgijanci neprestano čitaju knjige. Pošto sam brže-bolje ručao, otišao sam do svoje postelje i odmah počeo roman. S hartijom na kolenu i perom u ruci udubio sam se u misli i dok sam neprestano nešto zapisivao, dođe jedan sobni drug i sede na krevet. „Sta radite?" „Pokusavam da napišem roman."

„Ovde ne možete uopšte pisati, pogledajte samo ovu galamu ... Da liste ikada bili u Evropi?" „Ne, iz Turske nisam izlazio." „A-a-a, šteta, tako bih voleo da ste bili u Evropi, da vidite i doživite nešto novo, da vam se prosire poznanstva. Skoro da sam ätavu Evropu prosao, nije ostalo mesto na kome nisam bio. Najvise sam bio u Danskoj, Holandiji i švedskoj. Vidite kako je tamo, ljudi uvek imaju obzira jedan prema drugom. Jedan drugome nikada ne smetaju glasnim pričanjem. Pogledajte samo naš podozaj ovde, kakva je tu buka i galama. Eto, gospodine, možda ja hoću da spavam, možda da pišem, da čitam, možda imam bilo kakvog posla... Vi u toj buci i galami nikada nećete moći da napišete roman, oni ne prestaju . . „U galami bih i pisao, samo kad mi neko pored mene priča ne mogu da pišem." „Dragi moj gospodine, zar ne bi bilo bolje da nema buke? Činjenica je da bi mogli da razgovaraju tiho, da vas ne bi uznemiravali. Eto, u Danskoj, švedskoj i Holandiji ovako nešto je apsolutno nemoguće. Zbog toga što su ljudi napredniji. Zato što tamo per stoji poštovanje među ljudima." I iznoseći raznovrsne primere ovog poštovanja pričao je nadugo i naširoko. Nekulturno je, ali šta da radim, dok je on pričao nagnuo sam se nad hartiju i počeo da pišem; nisam pisao, već sam se samo pravio da pišem. „Ne miučite se uzalud, ne možete da pišete, a živce upropašćavate" reče, „Evropa je drugo . . . Evropljani, dakle, osećaju poštovanje jedan prema drugom. A gde je to kod na-a-as? Eto, zato mi nismo ljudi, gosper dine, mi nismo ljudi . . ." Još bi on dugo objašnjavao, ali ga srećom pozva advokat i ja se oslobodih vike. Čim on ode, ustanovivši da mi niko ne prilazi, sasvim sam se nadneo nad papire. Napisao sam još dva reda, kad dode jedan drugi sobni drug. „Zdravo", rece. „Zdravo", rekoh. Sede na krevet: „Nama je čovečnost vrlo daleka . . ." reče. Da ne bi produžio razgovor, i da bi brzo otišao, nisam ništa odgovarao. „Jeste li bili u Americi?" pitao je. „Ne..." „Steta. Da ste bili nekoliko meseci u Americi shvatili biste zbog čega smo mi zaostali. Moj gospodine, u Americi ljudi ne pričaju naprazno, kao kod nas, nema tamo naklapanja; vreme je novae, „tajm iz mani' govore. Ako Amerikanac ima nekog posla, on samo malo razgovara, na najkraći način kaže ono što je hteo, a onda svako svome poslu. Da li je kod nas tako? Pogledajte, na primer, naš položaj ovde, već mesecima, radimo li nešto sem što naklapamo? Sve gluposti bez kraja i konca. A u Americi toga nema. I zbog te osobrne su oni napredniji." Da bi shvatio da sam pri poslu i da ueuti, ustane i ode, huktao sam i uzdisao, ali on je produžio da priča ne obraćajući pažnju. Dođe vreme vecere. Dok je odlazio reče: „Mi nismo ljudi, dogod je ovog naklapanja kod nas, ne možemo biti ljudi."

13