El Emel

„Sasvim tačno govorite . . rekoh. čim sam večerao nadneo sam se nad pero i hartiju da bih pisao. „Ma koliko se trudili neide, što da uzalud radimo . .." čuo sam glas pored sebe. Podigao sam glavu i spazio jednog od sobnih drugova. Seo je na krevet do moga. „Šta vi kažete?" „Prirodno, treba se truditi . . rekoh. „Ja imam nemačko obrazovanje." Lepo sam hteo da eksplodiram . . . Bez prestanka je pričao: „Ovde sam svršio nemački licej, a u Nemackoj sam stekao visoko obrazovanje i dugo godina sam tamo radio. U Nemackoj ne možete naći nijednu osobu da ne radi. Da li je kod nas tako? Pogledajte, na primer, naš položaj ovde! Ne, ne, mi nismo Ijudi, nama je čovečnost još vrlo daleka . . ." Shvatio sam da, bilo šta radio, roman neću pisati i živce ću uzalud upropašćavati, pa sam odlučio da ostavim, pa da produžim kada svi u sobi budu zaspali. On je još opisivao Nemačku: „U Nemackoj je sramota ne raditi, ma gde se nalazili, Nemci nikako ne lenstvuju; pronađu neki posao i samo rade. Mi smo ovde mesecima, na primer, a ima li jedan jedini koji nešto radi? Ako im kažete, govore šta bi radili u žatvoru. Nemački intelektualac tako ne govori. Piše svoje memoare, uzme na pero . nešto o sopstvenom poslu, prevodi knjige ukratko, ne lenstvuje. A mi? Ne, da ne pričamo uzalud, mi nismo Ijudi. . Bilo je pola noći kada je otišao od mene. Ako još neko dođe, i ako ne počne predavanje o našoj neIjudskosti, postoji nada da počnem roman ali, dođe još jedan. Ovaj je, opet, dugo godina bio u Francuskoj. Da ne bi probudio spavače, govorio je tihim glasom. Po njegovom pričanju, Francuzi znaju pravo vreme za rad i za zabavu; oni odrede sebi vreme za posao i vreme za odmor; ja ne treba da pišem posle ponoći. „Sada spavajte, a kad se ujutro dignete radićete osveženi", rekao je; „Kod nas se posao, odmor i zabava mešaju jedno s drugim: u vreme za odmor se radi, a kad treba da se radi, odlazimo da se odmaramo. I zbog toga ne možemo da stvaramo. Eto, to je uzrok naše neljudskosti. Mi nismo Ijudi. . Kad je najzad otišao ja nisam imao vise snage za pisanje romana, oči su mi se sklopile i zaspao sam. U zoru, dok se ostali još nisu probudili, ustao sam i počeo da pišem roman. Vraćajući se iz klozeta, prisao mi je jedan sobni drug prema kome sam osećao poštovanje: „U Engleskoj je drukčije", reče, „Da liste ikada bill u Engleskoj?" „Ne . . „Eh, eh! . . . Popnete se, na primer, na neki voz u Engleskoj. Čovek koji satima putuje s vama u istom kupeu ni jednu jedinu ree ne progovori. A kod nas da je tako, samo se priča: te hladno je, te to mu se dopada, ili mu še ne dopada . . . Ako ne o hladnoći, niti o iličnom ukusu, onda o svojoj otmenosti, obrazovanju . . . Možda vi niste raspoloženi za razgovor,

ali eto, on vam ne da mira. Kod nas, znao vas ili ■ne, ima li onaj preko puta posao ili ga nema potpuno besmisleno počinje razgovor. . . Zbog toga mi, eto, nismo Ijudi. . Savio sam papire s kolena, pa pod krevet, a pero strpah u džep, i digoh ruke od pisanja romana. I mada tamo nisam mogao da napišem roman, ipak je od tog pisanja mnogo dragocenije što sam saznao jednu istinu: zbog čega je nemoguće da postanemo Ijudi. . . I sad, ako se neko razbesni i kaže: „Mi nismo Ijudi!" ja brzo podignem prst i viknem: „Ja znam razlog tome!" Na kraju, to je, eto, bila moja korist od zatvora. Prevela s turskog VEROSLAVA PETROV/Č

Izbor turske poezije

ÖMER SEYFEDDIN RAZOREN HAN Vođa mi se približio i rekao: „Nema nikoga ovde, ne zaustavljamo se ova je zgrada razorena! I dok se on udaljavao ja sam se približio i pogledao unutra. Video sam, da je vreme ostavilo svoj pečat na ovoj ruševini. Osetio sam u duši gorčinu i neki tihi bol. Pogledao sam oko sebe: kukuta, trnje, bambus i bodljikavo šiblje ležalo je okolo kao bolesno. Na kraju sam počeo da razmišljam: „Zašto da tako hodam i razočaravam se na svakom koraku? Zašto da ovo ništavilo spoznajem? Zanesenog u razmišljanje trglo me je neko šuštanje i glasno smejanje. pomislio sam: „Onome koji želi da živi put je potreban!" I tada ugledao sovu kako i ovo mesto obilazi. Prevela sa turskog MIR] AN A SMIL] ANSKI Ömer Seyfeddin (1884—1920) jedna je od najzna* čajnijih ličnosti u novoj turskoj književnosti. Zajedno sa Ziyom Gök Alp i Ali Canib Yöntemom pripadao je naprednom listu „Gern; Kalemler" (Mlada pera). Ceo svoj rad je posvetio borbi za narodni jezik: prost, jednostavan i razumljiv. Tako je i pisao. lako njegov rad većinom sačinjavaju pripovetke ima i nekoliko lirskih pesama. „Yikik han" (Razoren han) je jedna od njih.

14