El Emel

Pigmalion: Ne muči me mnogo zbog mog slabog pamćenja. Galateja: Nije to zbog toga nego žato što ja ne znam šta da radim sada . . . Ti tako samnom postapaš . . . Nisi mi rekao da li si patio kad su uzeli pelikani taj komad čd. . . Pigmalion: Šta te se to tiče . . . Mislim da ne predpostavljaš da si ti taj deo. Galateja: Zelela sam da kažeš da .sam baš to. Pigmalion: Ako ti želiš da ti kažem tako, reći ću ti tako. Ti si taj deo. Od njega si oblikovana u ženu! . . . Galateja: Da, osećam da sada govoriš istinu! . . . Pigmalion: Gudno . . . kako to osećaš? Galateja: Je li teško osetiti da sam deo tebe? Pigmalion: Je li to sve što osećaš o tome? Galateja: Mislim i drugo, aii. . . Pigmalion: Otvori mi svoje srce, Galatejo! Da vidim sve šta je utisnuto u njemu. Galateja: Može se pomisliti da ti još uvek ne znaš sve tajne moje duše ... Ti me pitaš ono što sam te ja pitala pre par trenutaka. Ni ti mi nisi odgovorio. Spuštaš pred mene zavesu ćutanja baš kao što bogovi rade sa ljudima. Da! .. . Zar ne vidiš da je čudno da bogovi traže objašnjenj* od stvorenja koja su stvorili, o tome šta se dešava u njihovoj duši i što postoji u njihovom srou! A kada ova stvoranja pokušaju da upitaju bogove o njima, bogovi ćute i ne daju odgovore. Pigmalion: Možda ne znaju . . . Galateja: Dali ti to misliš? Pigmalion: Zar je potrebno da znaš stranice na kojima su ispisane reči. Na Ijudima je da pročitaju, da ih shvate i objasne. Sve to zavisi od njihovog razmišIjanja, oštroumnosti i shvatanja . . . Galateja: Mislila sam. da bogovi znaju u najmanju ruku slično tome što i mi znamo, Pigmalion: Tražiš li ti da oni znaju da čitaju i pišu? . . . Galateja: Pigmalione! O, dragi Pigmalione! Ti pokušavaš, od kako sam se vratila, da mi govoriš nemamo i pomalo nadmeno. Ako želiš da mi se osvetiš veruj mi, da sam već iskusila kaznu. Pigmalion: Zar da te kaznim za stvari koje nisu učinile tvoje fine ruke?! ... Ja znam ko je odgovoran i već sam mu izneo moje mišljenje o tome malo pre. Možda će pokušati da ispravi svoje delo. Bez obzira na to ovo je nemoguće. Bio sam upoznat ali nemoćan da promenim ono što je on radio. Kako se onda desila u tebi tako brza promena? Galatela: Prvi put od kako sam se vratila ne razumem šta govoriš! . . . Pigmalion: Izvini Galatejo... Ne obrdaćaj pažnju na moje reči ... To je obračun između mene i. . . .... Apolon i Venera izmenjuju značajne poglede. . . Galateja: (prilazi Pigmalionu) Ah, Pigmalione! Pigmalion: (nežno) šta je sa tobom, draga Galatejo? Galateja: (prelazi rukom tužno i nežno preko njegovih grudi) Kad bih samo mogla da pročitam sve što je napisano tu unutra! . . . Pigmalion: Dovoljno je Galatejo da ti meni kažeš ono što je u tvojoj duši! ...

Galateja: Je li to istina? Pigmalion: Zar mi nisi malo pre rekla da osećaš da si deo mene? . . . C'brati se uvek svojoj duši i ispitaj je pa ćeš naučiti mnoge stvari o meni. Galateja: U mojoj duši su lepe i plemenite stvari . . . U mojoj duši je i to da si ti bog! . . .

Pigmalion: Ja?! Galateja: Cini mi se da si me ti stvorio, oblikovao napravio si me kako si me zamišljao i želeo. Ovo je osećanje kao istina koja se želi, koja izlazi kadkad iz dubine moje duše baš kao što se pojavljuje dan iz noone tame. Čini mi se kao da te vidim kako ležiš jedne mesečinom obasjane noći, na prekrasnoj zelenoj travi, u ovoj sunčanoj šumi koja šapuće, i sanjaš divan san. Ja sam bila taj san .. . šta sam ja drugo do san .. . Zbog toga me često obuzima neko nejasno osećanje o mom prošlom životu pa se pitam: da li sam ja San ili java . . . Da li sam ja tvoj san Pigmalione? ... Ili tvoja java? Pigmalion: Ja sam te stvorio?... Od čega sam te stvorio? . . . Galateja: Od zraka tvoje najblještavije, najsjajnije misli. Iz srži tvog zalepljujućeg uma ... Iz topline tvog srca kojom plamti i moje srce. On svih tih lepih, plemenitih osećanja kojima si ispunio moju dušu. Da .. . Da .. . Sta je drugo izvor svega ovoga do ti. Ti, moj muž, Pigmalion. Pigmalion: Zar sam te samo od toga napravio! . . . Galateja: Zar je sve to malo? . . . Pored toga tu postoji i legenda. Smejaćeš se ako je čuješ. Pigmalion: Legenda?! Galateja: (smejući se) Rečeno mi je da si me napravio od ... slonovače ! Pigmalion: (smejući se) Kao što vidiš dragocen materijal! Galateja: I da je Venera udahnula život u mene, pa sam postala ovakva kakvu me sada vidiš. Pigmalion: Ne veruješ, naravno, u ove besmislice!? Galateja: Ne znam! . . . Zašto da ne! Ja uistinu osećam da si ti moj bog i da sam ja tvoje delo . . . Na koji način se to desilo? ... Iz kog materijala? .. . To je ono što ne treba da me mnogo interesuje . . . Možda to tobe interesuje, sve dak’ želiš da je otkrijem sve sama. Treba da se zadržim onda, na ovoj granici, do koje sam stigla!? Pigmalion: Da... Dobro je da se tu zadržiš! Galateja: Uprkos tome, ti sada možeš da me obavestiš ne plašeći se ničega!

27