Gledišta

nju. Kao da, sern proizvodnje, nema još stotinu drugih potreba na koje se novac može utrošiti? Možda ovo zvuoi kao preterivanje, aJi do toga dolazi zato što „potrebna koiičina novca” ipak nije bliže definisana ili je učinjena zavisnom od anonimnih sila kao što su skok cena, promet, rast, međusobna zaduženost itd. I mi smatramo da zaista postoji jedna neobično važna kategorija koja bi se mogla nazvati „potrebnom količinom novca”, ali to nije ona koja zavisi od prometa itd., več ona koja garantuje privrednu stabilnost ili, bolje reći, ona koja ne izaziva inflaciju. Odmeravanje i variranje te količine jeste teško, ali nije „uzaludan posao”, kako to tvrdi dr Dimitrije Dimitrijević u svojoj brošuri. 2 ) Na osnovu kretanja indeksa cena, kretanja proizvodnje i prometa, stvarnog deviznog kursa, stanja platnog bilansa i mnogih drugih „žmigavaca” (dr Bićanić) pravilna kreditna politika treba aktivno da učestvuje u određivanju „potrebne količine”, a ne da se pasivno prepušta stihijskim i praktično beskrajnim potrebama za novcem. Ipak, da se dr Miljanić priklonio ovom drugom shvatanju, vidi se po tome što je usvojio potrebu kvantitativnih ograničenja i restriktivne kreditne poiitike. On izričito kaže: „Smatram da monetarnoj politici treba dati isključivo stabilizacioni cilj.” 3 ) Na kraju, kao što se vidi, postoji između nas savršena saglasnost ne samo u načelnim stavovima već i našoj svakodnevnoj praksi. Dr Miljanić je postao poznat kao jedan od najupornijih boraca za aktivnu kreditnu poiitiku, usmerenu ka uspostavljanju stabilnosti, i zaslužio je zbog toga da u toj teškoj, a često i neravnoj borbi, dobije opštu podršku. Jedino gde se mi potpuno ne slažemo to je pitanje rangiranja uzroka našeg inflacionog procesa, u pitanju „kokoš ili jaje”, tj. njegovog „inicijainog impulsa”. On, doduše, odmah u uvodu tvrdi da „kreditnomonetarni faktor spada među najznačajnije” u našoj zemlji, ali da nije jedini. Ni mi ne tvrdimo da je jedini, ali smatramo da je on taj koji je omogućio da drugi faktori dođu do izražaja i da bi nestabilnost, ukoliko bi se uopšte pojavila, bila mnogo manja, manje duboka, lakša i kraća da ih on nije izazvao i obilno finansirao. No, to i nije tako važno, važnije je da se slažemo u uslovima koje naša kreditna politika übuduće treba da ima. Referat prof. dra Ive Perišina, pod naslovom „Stabilizacija i monetarno-kreditna politika”, u pogledu krajnjih zaključaka veoma je blizak gledištima dra Miljanića, mada mu je osnovna orijentacija sasvim drukčija. Naime, on se mnogo više zadržava na analizi razloga koji su doveli do inflacionog procesa, nalazi da ih ima više i zaključuje da je sporno tvr-

a a „ kreditn o-m onetarna politika, ~Rad”, Beograd., 1966, str. 43. 3) „Ekonomist”, Beograd, I—4/66, str. 83.

215

KREDITNA POLITIKA I STABILNOST PRIVREDE